Od davnih dana zalagao sam se da se napravi jedinstveni Registar hrvatskih branitelja. Vodili smo se samo jednim razlogom - spriječiti šetanje ljudi od šaltera do šaltera. Željeli smo da sustav ide ljudima na ruku te da se riješe problemi i statusi branitelja. Tako smo došli do ideje Registra. Taj famozni Registar doživio je ovu formu već s problemima oko privatizacije javnih poduzeća. Željeli smo to riješiti tako da u zakonskom dijelu i braniteljska populacija dobije svoje. Kasnih devedesetih krenuli smo u pregovore s HT-om, njihovim radnicima i sindikatima te tadašnjim ministrom financija Borislavom Škegrom. Tražili smo 10% udjela, no nakon mukotrpnih pregovora usuglasili smo se na 7,5%. Oko pitanja fonda, nažalost, prevladao je model otvorenog fonda, koji se smanjuje prodajom braniteljskih udjela.
Mi smo zagovarali zatvoreni fond. Nije prošlo. Tek kad su druga poduzeća ušla u taj fond i postavila pitanje branitelja, morao se napraviti generalni popis i došli smo do enormne cifre. Što se, zapravo, dogodilo? U Zakonu o hrvatskim braniteljima nema podjele na borbeni i neborbeni sektor. Zadnji ministar obrane Pavao Miljavac i ministar unutarnjih poslova Ivan Penić donijeli su interne pravilnike prema kojima su izdavali potvrde o statusu branitelja. Ti pravilnici su nezakoniti, a široj populaciji dali su zakonska prava. Tada sam podnio kaznenu prijavu protiv obojice jer su svojim potpisom zloupotrijebili položaj i oštetili RH. Ta prijava već deset godina stoji u nekoj ladici. Prije pet-šest godina izmijenjen je Zakon o braniteljima. Početak Domovinskog rata pomaknut je na 1990., a kraj na 1996. godinu. Dakle, još je proširen prostor za branitelje. Nakon toga pojavila se brojka od pola milijuna branitelja.
Iskreno, na objavu Registra sam se nasmiješio. Kad uzmete u obzir koliko je branitelja završilo informatiku, koliko su njihove djece danas školovani ljudi, ta objava bila je očekivana. Pitanje je samo što je to strogo čuvano? Ti su se podaci seljakali među ministarstvima, a mogu se naći i u Poreznoj upravi. Gdje god su ljudi ostvarivali neka prava, njihova imena i status ostali su u evidenciji. Taj Registar je mogao objaviti bilo tko, taj popis je mogao napraviti svatko tko si je dao truda te čeprkao po internetu i Narodnim novinama, gdje su se, uostalom, i objavljivala imena onih koji su dobili odlikovanja i spomenice. Da su stavili Registar u javnu funkciju, zbog čega smo ga stvarali, ne bi bilo problema. I, zato, čestitka hrabrim ljudima koji su to učinili i objavili ga! I poruka vlastima - prestanite ganjati vještice! Pomirite se s činjenicom da je Registar objavljen i stavite ga u funkciju!