Zadaća je novinara, medija, posredovati između predrasuda o izbjeglicama - posebno izbjeglicama druge boje kože ili religije - i njihove integracije u naša društva. Biti tolerantan ne znači biti ravnodušan prema njima. Tolerancija znači i nekakav angažman, kaže u razgovoru za 24sata Nick Thorpe (63), poznati britanski novinar, pisac i filmaš, koji u Hrvatskoj boravi kao predavač na treningu za novinare o izvještavanju o integraciji izbjeglica u Hrvatskoj, u organizaciji UNHCR-a Hrvatska i Festivala tolerancije.
Nema ratišta na kojem Thorpe 90-tih nije bio, toliko dugo, i toliko predano da pomalo govori i "naše" jezike. Gotovo 40 godina za BBC, nekad i za Observer, Independent te Guardian, prati Istočnu Europu, u Mađarskoj i živi od 1986. Balkan poznaje poput svoga džepa. Pratio je rušenje komunizma, raspad Jugoslavije, sve "naše" ratove, 2015. je zajedno s kolegama osvojio prestižnu Peabody novinarsku nagradu za praćenje izbjegličke krize, kao i nagradu Lovie za najbolje internetsko izvještavanje 2018. Dobitnik je i drugih nagrada, na terenu je aktivan i danas.
"Pokriva" zbivanja u Ukrajini, angažiran je na izbjegličkim temama.
Jesmo li u Hrvatskoj spremni na prihvat, i društvenu integraciju izbjeglica, posebno onih druge boje kože, religija i nazora, što mislite?
- S jedne strane, na ovim su vašim prostorima ljudi itekako iskusili izbjeglištvo, i na vlastitoj koži znaju što znači biti u toj poziciji, što je tad najpotrebnije, i s kojim se poteškoćama izbjeglice susreću. Utoliko su države poput Hrvatske i Bosne, Srbije, s vlastitim iskustvom s izbjeglicama, bolje pripremljene na to nego što su bogate države poput Velike Britanije, Njemačke ili Francuske. Na nekoj drugoj razini, budući da države kao što su Hrvatska, BiH, Srbija, ali i Mađarska, u kojoj i ja živim, nemaju puno iskustva s ljudima iz drugih kultura i religija, problem postaje dublji. Bio sam u jednom malom istočnom mađarskom mjestu na skupu Jobbika, konzervativne političke stranke, čija se kampanja vodi i protiv ljudi druge boje kože, protiv njihovog dolaska u Mađarsku. Na skupu je iz gomile ustao jedan čovjek, i rekao predstavnicima stranke kako oni u mjestu nemaju problem s Kurdima, jer je njihov mjesni zubar Kurd. Taj je zubar u Mađarsku stigao kao student, ostao je u njoj živjeti, oženio se, ima djecu, puno je slučajeva da ti ljudi rade u bolnicama i drugim ustanovama. Kad netko ima iskustva s drugim kulturama, spozna i koliko su ti ljudi dobri i normalni, koliko su i oni - ljudska bića. Tad je puno lakše prevladati predrasude.
U tome je lijek - moramo bolje upoznati izbjeglice koje nam dolaze, zapravo sebi 'dozvoliti' da ih upoznamo, maknuti predrasude načas u stranu?
- Apsolutno. Pritom je posao novinara, vaš i moj posao, da budemo posrednici u tom upoznavanju. Da predstavimo te ljude kao individue, ne kao bezličnu izbjegličku masu. Naša je zadaća društvu omogućiti da izbjeglice bolje upozna. Nikad to neće biti lako niti postoji jednostavno rješenje, ali ispričati priče o tom ljudima jedna je od najkorisnijih zadaća koje možemo ispuniti kao novinari. Zato i ja uživam raditi te priče, jer ih smatram korisnima. Imam prijatelja čije su predrasude prestale postojati kad je na poslu dobio kolegu izbjeglicu. Zajedno su posluživali goste i čistili stolove, uvidio je da se kolega jako trudi, i da mu je doista stalo do posla i integracije. Bez takvog, nekog bližeg iskustva, lako je osjećati neprijateljstvo ili nesigurnost s ljudima koji drukčije izgledaju, odnosno dolaze iz drukčijih kultura.
Dobro poznajete Balkan, svuda ekstremizam opet raste, može li nam se dogoditi neki novi rat?
- Nadam se da to nije moguće. Ali ja sam jako opimistična osoba. Nisam mislio ni da će biti rata u Bosni, dok je rat u Hrvatskoj buktio. Mislim da je jako važno da novinari ne najavljuju ratove. Naravno, to ne znači da trebamo ignorirati opasne znakove, ili biti nerealno optimistični, ali ako mediji počnu govoriti kako je neki novi rat izgledan ili čak neizbježan, tad on postaje izgledniji. Sjećam se razgovora s ljudima u sjeveroistočnoj Bosni prije početka rata tamo, kad je rat u Hrvatskoj već počeo - jedan me čovjek, kao novinara, 1991. tamo pitao mislim li hoće li se i kod njih zaratiti. Rekao sam mu da neće, i pitao ga zašto me to pita. "Ako miriši na rat, da kupim kalašnjikov, a ako će ipak ostati mirno, da kupim još jednu kravu, jer koštaju jednako, dvije tisuće maraka", odgovorio mi je. Neki su strani mediji predviđali rat, i tako ga zapravo učinili izglednijim. Ljudi će s takvim predviđanjima razmišljati da li kupiti kalašnjikov ili kravu. Zato je na nama ogromna odgovornost da rat ne učinimo izglednijim nego što stvarno jest.
Što mislite o Hrvatskoj danas, možemo li biti uzor, EU uzor drugim državama u regiji?
- Volim dolaziti ovamo, kao što volim ići i u Bosnu i Srbiju. Hrvatska je očito, komparirajući države bivše Jugoslavije, uspješnija od njih i relativno prosperitetna. Koristite euro, imate fantastičnu prirodu, turizam u koji vam dolazi ostatak Europe. U tom smislu možete biti uzor drugima.
Kako pak vidite Srbiju danas, i kako gledate na Vučićevu politiku, mislite li da će ikad prihvatiti gubitak Kosova?
- To je nešto što Srbija i Kosovo moraju riješiti, teško mi je to komentirati. Aleksandra Vučića se sjećam kao srbijanskog ministra informiranja, bio sam u Beogradu kad je, u ožujku 1999. počelo NATO bombardiranje. Sjećam se i tadašnje netrpeljivosti ljudi iz njegove stranke prema nama, zapadnjačkim novinarima. Osjećao sam se malo nelagodno zbog toga, ali volio bih Vučića intevjuirati, kad bih imao priliku za to. S godinama je malo promijenio svoju retoriku.
Političari su, jednako kao i novinari, odgovorni za utjecaj svojih izgovorenih, odnosno napisanih riječi. Vidim u Mađarskoj, državi u kojoj dugo živim, kao i drugdje, da posao političara treba biti smirivanje jakih emocija u društvu. To se očekuje i u Srbiji odnosno na Kosovu, jer je zadnje što ikome treba, još ubijanja, još ratova. Da se vratim na vaše pitanje o izgledu novoga rata, ljudi su, u cjelini, razumni i ne žele rat, novi konflikt. Žele da se stvari poslože. Posao je političara, i medija, da teške teme stave na stol, kako bi se o njima razgovaralo.
Dugo živite u Mađarskoj, što mislite o Orbanovoj politici?
- Mađarska je divna država, Budimpešta prekrasan grad, koji volim. Kao novinar, politički novinar, ponekad se tamo osjećam nelagodno jer je stav javnosti neprijateljskiji prema strancima nego što je nekad bio, ali i prema novinarima, posebno novinarima sa Zapada, poput mene. Ali sva su naša društva, pa tako i u Velikoj Britaniji, Njemačkoj ili Francuskoj, polariziranija nego što su bila. Ekstremni stavovi su "udomljeni" na društvenim mrežama, i manje je dobre, kvalitetne debate o teškim pitanjima, kao što je pitanje izbjeglica. To je sramotno - da su ljudi manje tolerantni prema "drukčijima" - i liberalni i oni konzervativni. Nedostaje nam dobra debata, pa i o ekstremizmu, što je također posao nas u medijima.
Da pomažemo u stvaranju tolerancije, koju je nadvladala ravnodušnost?
- Da, tolerenacija ne smije biti ravnodušnost. Ne smijemo misliti da smo tolerantni, a istovremeno ne marimo. To nije tolerancija. Ona podrazumijeva angažman. Ne pokazivati interes za ljude "različite" od nas zapravo je i gubitak za društvo, koje ti ljudi mogu obogatiti, a ne ga ugroziti.