Ima jedna zanimljiva stvar kod danas sve popularnije "denacifikacije". 

Njezini nositelji obično su i sami nacisti. Poput Vladimira Putina.

Ruskog diktatora koji ubija demokraciju, uzurpira čitavu državu, veliča rusku negira postojanje ukrajinske nacije, pokreće agresiju na susjedne države, eliminira domaće neprijatelje, gazi slobodne medije, ne preže od ratnih zločina i širenja utjecaja, pa čak i samih granica Rusije.

A sjetimo se, i Slobodan Milošević svojedobno je krenuo u ono što je nazivao "denacifikacijom" Balkana.

Prvo kroz osvajanje i učvršćivanje autokratske vlasti u Srbiji, a zatim kroz traženje opravdanja za agresiju na druge države, kroz navodno spašavanje Srba od "ustaša" i drugih tobožnjih prijetnji, kroz širenje granica i političkog utjecaja u kombinaciji sa starim nacionalističkim mitovima, a sve to prožeto genocidom, ratnim zločinima i konc-logorima.

"Denacifikacija" je dosad uvijek bila izgovor za promoviranje novog nacizma ili nacističkih modela vladavine. 

"Iskorjenjivanje nacizma"

A sada i je Vladimir Đukanović, zastupnik vladajuće Srpske napredne stranke (SNS) iz Narodne skupštine Srbije, inače trbuhozborac Aleksandra Vučića, najavio "denacifikaciju Balkana". 

"Sve mi se čini da će Srbija biti primorana krenuti u denacifikaciju Balkana. Volio bih da griješim", napisao je Đukanović ovih dana na Twitteru i izazvao lavinu reakcija.

Tu svoju "denacifikaciju" Đukanović opisuje kao "proces iskorjenjivanja nacizma kao ideologije iz društva". "Srbi, kao najveći stradalnici od nacizma, za razliku od naših komšija koji su naciste dočekivali kao osloboditelje, imaju kapacitet pomoći svakome tko želi u denacifikaciji", napisao je Vučićev zastupnik.

Zaboravljajući pritom da je Srbija imala svog nacističkog premijera u kvislinškoj Vladi Srbije, Milana Nedića, dok su se četnici Draže Mihailovića borili s nacistima (i ustašama) protiv partizana i antifašista.

Opravdanje za agresiju

No mnogo važnije, ta "denacifikacija" ima prizvuk Putinove "denacifikacije" Ukrajine, kao ciničnog opravdanja za nezabilježenu vojnu agresiju na europskom tlu još od Drugog svjetskog rata, za granatiranje gradova, ubijanje civila i ratnih zarobljenika, za pljačku i silovanja, kao i za novu okupaciju dijela teritorija susjedne, suverene države.

Srbija je također već jednom provodila tu "denacifikaciju" Balkana, temeljenu na borbi za zaštitu ugrožene manjine o "nacista i ustaša". A čije posljedice i danas osjećamo.

I možda bi ta "denacifikacija" Balkana imala smisla kad bi počinjala od Srbije, od Vučićeve vlasti i njegova političkog nasljeđa. I možda bi imala smisla kad ju ne bi najavljivala stranka koja postojano slijedi putokaze Miloševića i Putina.

Nova nacifikacija

Nacifikacija se danas ne manifestira u evociranju povijesnih uspomena na suradnju s nacističkom Njemačkom, pa čak niti u nostalgiji za bivšim režimom. Ona se očituje u aktualnom modelu vladanja, u političkim instrumentima, motivima, programima i aktivnostima, u retorici, u odnosu prema demokraciji, prema opoziciji i medijima, prema manjima i prema susjednim državama.

"Denacifikacija" danas zvuči kao prijetnja, a ne kao spas. Još manje kao oslobođenje. Jer imali smo prilike vidjeti kako to oslobođenje izgleda u Ukrajini, a sjećamo se kako je izgledalo na Balkanu devedesetih.

"Denacifikacija" se zapravo nije previše razlikovala od nacifikacije.

Koja je uključivala progone, uništenje, zastrašivanje, premoć jedne nacije, jedne partije i jednog vođe, gaženje političke opozicije, medija, demokratskih institucija.

Novi zamah

"Denacifikaciju" bi, po logici stvari, trebao provoditi onaj tko neće instalirati novi nacizam. Tko neće veličati ratne zločince, dizati spomenike nacističkim saveznicima, koristiti nacionalnu manjinu kao izgovor za destabiliziranje susjednih država i izazivanje novih ratova, a onda tražiti opravdanje u nekakvim "ustašama, balistima, handžarovcima".

Ako Vučićeva Srbija, poput Putinove Rusije, želi biti izvoznik, promotor i sponzor nekakve "denacifikacije", onda to znači da nacizam dobiva novi zamah.