Vlada i Grad Zagreb još su u lipnju obećali pomoći i riješiti problem, ništa se nije promijenilo. Naša djeca nemaju mogućnost inkluzije iako intelektualne ne zaostaju za svojim vršnjacima. Osuđeni su na izolaciju i slabije obrazovanje.

Objašnjava to Sanja Tarczay, predsjednica Saveza gluhoslijepih Dodir. Hrvatska je kao potpisnica Konvencije UN-a o pravima osoba s invaliditetom dužna je omogućiti svakom djetetu sa gluhosljepoćom, gluhoćom i nagluhosti uključenost u redovni sustav odgoja i obrazovanja. Prije tri godine Dodir je pokrenuo smo pilot projekt i zaposlili dva prevoditelja za dvoje djece, u Zagrebu i Varaždinu. Dijete iz Zagreba koje je sudjelovalo u tom projektu je malena Isabel Tarczay (5), kći Vanje i Ive Tarczay (41). Vanja je osoba oštećena sluha i nećak predsjednice Dodira.

- Isabel je upisana u redovan vrtić. Problem je nastao kada smo zatražili prevoditelja jer je ona dijete oštećenog sluha. Vrtići općenito nemaju prevoditelja i obratili smo se Dodiru. Uz svoju prevoditeljicu jako je napredovala. Socijalizirala se, naučila je dijeliti stvari s drugima. Danas čita i piše, naučila je i koristi sva velika slova, odgovara na sms poruke - ponosno ističu roditelji dodajući kako se sve to ne bi dogodilo da njihova djevojčica nije dobila.

Prema podacima Dodira u Zagrebu ima šestero mališana koji bi mogli krenuti u redovni vrtić da imaju prevoditelja. U Hrvatskoj ima najmanje 40 djece različitog školskog uzrasta kojima treba prevoditelj za znakovni jezik kako bi se uključili u redovne škole.

- Ministarstvo znanosti i obrazovanja i Grad Zagreb nude nam rješenje koje nije zadovoljavajuće. Oni traže da se prevoditelje zaposli kao djelatnike vrtića, što je nemoguće jer oni tada ne bi mogli obavljati svoju ulogu. Prevoditelj nije asistent ni pomoćnik, ne može se baviti drugom djecom nego isključivo onim djetetom kojem je dodijeljeno. Kada bi bio zaposlenik vrtića, morao bi se baviti i ostalom djecom - objašnjava Tarczay dodajući kako mnogi prevoditelji nemaju potrebno obrazovanje za odgajatelja.