Ime Stanislava Kovačića jedno je od onih na čiji se spomen Zagrepčanima ne pale “klikeri”, a opet ga je većina šetača, posebno redovitih posjetitelja gradske “špice”, povremeno zahvatila barem krajičkom oka. Što zbog neobične, kuštrave prosijede kose, što zbog zvukova s njegova čela. Previše je jednostavno nalijepiti mu od korištenja već otrcanu etiketu “dobrog duha Zagreba”, no Stankova je glazba posljednjih mjeseci nepoznatim ljudima doista izvlačila osmijeh na lica.