Dr. Karmen Kondža, pedijatrica na Jedinici intenzivnog liječenja Dječje bolnice u Klaićevoj, bila je sa svojim kolegama dežurna kad je na odjel odvezena teško pretučena djevojčica iz Nove Gradiške.
Doktorica je uz 2,5-godišnju djevojčicu ostala do proglašenja moždane smrti djeteta ove nedjelje, a kako se ona i njezini kolege nose s takvim situacijama, ispričala je u studiju 24sata.
'Uvijek pomaže razgovor s kolegama'
- Ova djevojčica došla je najavljeno. Mi u tom trenutku znamo što je najvažnije, a to je trenutno stanje djeteta i razlog zbog kojeg je premještaju k nama. Sve detalje, naravno, ne znamo. Najvažnije nam je uspostaviti vitalne funkcije. I kad nam dođe takav pacijent, mi smo psihički pripremljeni te se fokusiramo na zbrinjavanje.
POGLEDAJTE VIDEO:
Znači, da u normalu stavimo vitalne funkcije ako su ugrožene, radimo dijagnostiku, da možemo početi specifično liječenje. Iako sve jednostavno zvuči, ima vrlo mnogo posla oko zbrinjavanja takvog pacijenta. No mi radimo timski, tu je uključeno više doktora, medicinske sestre, pridružene službe. U taj čas stignemo razmišljati samo o medicini.
Smijete li si dopustiti emocije?
- Naravno, ali sve u svoje vrijeme. Kad treba pomoći djetetu, donijeti odluku o načinu liječenja, onda se ne vodimo emocijama nego strukom. Kad se sve malo smiri, onda, naravno, i emocije mogu proraditi. Jedna vrsta emocija je od našeg vlastitog stresa, jesmo li učinili sve dobro, jesu li svi postupci napravljeni. Mislim da kod svakog savjesnog liječnika, koliko god on iskusan bio, uvijek postoji ta bojazan da je nešto mogao bolje. I tu je timski rad odličan, dopunjujemo se. A poslije uvijek pričamo o pacijentima i stavimo taj stres pod kontrolu.
Druga vrsta emocija vezana je za samog pacijenta. U ovom slučaju uzrok je bio zlostavljanje pacijenta, nešto što je svakome normalnom čovjeku ekstreman slučaj, što bi najhladnije srce dotaklo. Nekad je to bolest. Zašto se tome djetetu cijeli život sastoji od patnje, i njegovim roditeljima?
'Stres ispucavam teniskom lopticom'
Kako rješavate taj stres?
Medicina je, nasreću, timski rad i mislim da radimo svoj posao stvarno na visokoj razini, pa i u slučaju ove djevojčice. Druga vrsta stresa je ona koja dođe nakon što sve prođe, kad trebaš ući u svoj život, a u tebi još radi, da si nekome uspostavio ugroženu životnu funkciju, tko ne diše, kome srce ne radi i slično. Ja sam iskusan liječnik, imam 36 godina radnog iskustva, cijeli radni vijek radim u jedinicama intenzivnog liječenja. Ja to ispucam kroz tenisku lopticu. Kroz tenis, aktivnost, negativni adrenalin izlazi.
S druge strane, mi radimo s djecom, ja sam roditelj. Kad su mi djeca bila manja, posebno kad bih doživjela nešto ovako tužno, onda bih ih pri povratku kući baš zaista zagrlila. Bila sam sretna što se vraćam u svoj život, u toplinu svoga doma, gdje stvari funkcioniraju s puno razumijevanja. Tad to još više cijenim.
Ima treća stvar, to su djeca koju nikad nećete zaboraviti. Ima malih pacijenata koje smo izgubili, ali su mene dotakli ponajviše. Neke nikada ne odradiš. I njih nosim sa sobom. Ja sam u užoj specijalnosti neonatolog i to je drukčija kategorija posla jer nedonoščad ostane i nekoliko mjeseci kod nas, dok ne dosegnu potrebnu težinu, pa se vežete.
Ishod je, nažalost, bio očekivan
Kakav je osjećaj kada dođe do konačne odluke o smrti djeteta?
Naravno, ovisi od pacijenta do pacijenta, ali u slučaju ove djevojčice stvari su se razvijale u kratkom vremenu. No ishod liječenja bio je očekivan. Onda se čovjek s nečim takvim lakše nosi, jer očekuješ.
Medicina je danas protokolirana, sve je u algoritmima koji štite liječnika i odluke nisu naše. Nisi ti Bog da donosiš odluke o tome tko će živjeti a tko neće, sve je to u rukama medicine i mi samo to slijedimo. A iza toga, svatko na svoj način to proživljava.
Imate li u bolnici psihološku pomoć zbog stresa koji prolazite?
Covid je mnogo toga promijenio, no baš prije epidemije u bolnici smo počeli dobivati psihološku pomoć. Ipak, najviše pomaže razgovor s kolegama, a vrlo je važno i razumijevanje obitelji za svakoga tko radi ovakav posao. Svakako, mi smo ljudi, mi smo jako topli, nije nam jednostavan posao, ali smo se naučili živjeti s njim.
Ja sam svojoj djeci uvijek kazala: Kad dolazim iz dežurstva, umorna sam i svašta doživim na svome poslu i da mogu biti smanjene tolerancije i da kad reagiram burno na neku sitnicu, da mi samo kažu, mama, pa bila si u dežurstvu. To je bilo dovoljno da me vrati u neku normalu.