Najvažnije u cijeloj priči s Thompsonovim koncertom jest to što je sve prošlo bez poteškoća. Pristojno, masovno, organizirano. Prije nego što me neupućeni čitatelj ubaci u jedan od, nažalost, trajno zavađenih torova koji se međusobno prepoznaju isključivo kroz nišan, odmah napominjem: neke Thompsonove pjesme su mi drage, ne smatram ga ustašom, a teza da njegova popularnost dokazuje puzajući klerofašizam u Hrvatskoj realna je koliko i strah djece od babaroge. No tvrdnje da je koncert na Hipodromu bio “više od koncerta”, početak nečega većeg, neka prekretnica, više zvuče kao scenarij za film nego ozbiljna analiza. Ipak, ono što je Thompson izgovorio u svom “doviđenja”, kao i atmosfera koja je pratila čitav događaj, zaslužuje osvrt.