Drago Jagić (59) se drhtavom rukom pridržavao za zid, polako izašao iz kuće, nakratko zastao, a onda krenuo do odškrinutih dvorišnih vrata. Nije se osvrtao, prošao je i kroz njih te, poprilično umoran, sjeo na klupu uz ulicu, između dvije žene. U Ulici 8. marta u Kneževim Vinogradima kraj Belog Manastira nastao je muk. Svi su zastali, a niz lice su im krenule suze nevjerice i radosti. Drago je prvi put u životu izašao iz kuće. Svojih 59 godina proveo je u obiteljskom zatočeništvu. Nikad nije bio među ljudima, na ulici, nikad nije razgovarao jer nikad nije naučio govoriti. Sve te godine proveo je sam u sobici rodne kuće u Belom Manastiru, do dana kad je u siječnju umrla njegova 87-godišnja mati Veronika, jedina osoba s kojom je komunicirao nakon prvih godina djetinjstva. Njena smrt prekinula je stravičnu šutnju o postojanju Drage Jagića. Obitelj se sramila njegove bolesti, a za njega i njegovu tešku tragediju nisu znali ni prvi susjedi. Centar za socijalnu skrb Beli Manastir Dragu je povjerio na udomljavanje Valeriji Moric. - Tek uči hodati. A prihvatio je dosad samo nas ukućane, dva muškarca koji su odnedavno s njim u sobi, psića i našu mačku. Još da imamo invalidska kolica! - poželjela je sretna Valerija.