Ima neke simbolike u činjenici da je deset dana prije izborne pobjede desničarske i postfašističke koalicije čija je liderica Giorgia Meloni upamćena po zahtjevu da "Hrvatska vrati Italiji Istru i Dalmaciju", grupa od par stotina hrvatskih navijača marširala ulicama Milana s uzdignutim rukama u fašistički pozdrav.
Kao da su sudjelovali u predizbornoj kampanji talijanskih fašista, nad čijim se trijumfom sada zgražamo i zabrinjavamo.
Dok ga neki očito slave i veličaju.
I tako, nakon nedavne izborne pobjede švedskih desničara, na vlast su došli i talijanski kriptofašisti, točno stotinu godina nakon dolaska na vlast prvog fašista Benita Mussolinija. To za Italiju nije nikakva novost, niti presedan u posljednjih nekoliko godina, u koaliciji je i bivši ministar Matteo Salvini, kao i ex-premijer Silvio Berlusconi.
Lako je doći na vlast
Istovremeno, to je za svakog fašista, populista, nacionalista, za svakog demagoga i manipulatora, tek lakši dio posla. Teži je dio preuzimanje i obnašanje vlasti koja se često pokazala kao kriptonit za takve političke grupacije.
Lako je u opoziciji jeftinim parolama graditi političku platformu, poigravati se teritorijalnim pretenzijama i povijesnom nostalgijom, udarati na emocionalne strune, na jeftine strasti, igrati na strahove i nesigurnost. Lako je parazitirati na svjetonazoru. Na pričama o obitelji. Na progonu manjina i "onih drugih". Na sloganima o "bratstvu i domovini".
I još je lakše pritom dizati desnicu u zrak.
A nešto posve drugo je zasjesti na vlast u doba ekonomske i socijalne krize i uhvatiti se u koštac s posljedicama pandemije, inflacije, recesije, energetske krize, rata u Ukrajini.
Neobuzdana korupcija
To smo vidjeli u mnogim europskim državama, pa i u Hrvatskoj, kad je desnica na nacionalističkim ili populističkim parolama osvajala vlast, a onda demonstrirala nesposobnost ili naprosto vlast koristila za neobuzdanu korupciju i kriminal.
Nakon čega je svoju nesposobnost, korupciju i kriminal kamuflirala apeliranjem na domoljublje, obiteljske vrijednosti, vjeru i naciju, na povijesnu nostalgiju: Orban vadi Veliku Mađarsku, Vučić vadi Jasenovac i Oluju, a nema sumnje da će Meloni prvom prilikom izvaditi Istru i Dalmaciju.
I zbog toga se davanje vlasti takvim opcijama može pokazati korisnim mehanizmom za njihovo raskrinkavanje. Da se vidi koliko su kruti izvana, a šuplji iznutra.
Tim Građevina
Sjetimo se, primjerice, vlade Tomislava Karamarka i Tima Oreškovića, sjetimo se Mostovaca koji su dvaput dolazili na vlast kao reformisti i odlazili kao gubitnici, a sada s ridikulima i radikalima na cesti traže povratak na vlast.
Protestne opcije traju dok na vlasti i sami ne postanu meta protesta.
Dolaskom na vlast usmjeravaju fokus na političke i druge kapacitete koje je često obrnuto proporcionalne njihovu urlanju, huškanju i busanju o prsa.
Izraz očaja
I HDZ, kao jedan od baštinika takvog političkog stila, korupciju, kriminal i nesposobnost kamuflira pozivanjem na domoljublje i Domovinski rat, zaklinjanjem u obiteljske vrijednosti, skrivanjem iza skuta Katoličke crkve i braniteljskih udruga, kao i upiranjem prsta u vanjske ili domaće prijetnje.
Pobjeda talijanskih desničara i neofašista po mnogima je izraz protesta i očaja, kao i rezultat slabosti drugih političkih opcija, dok se ponovno potvrdila teorija o tome da ljudi u trenucima nesigurnosti i straha trče u zagrljaj autokratima i čvrstorukašima.
Pa onda ti čvrstorukaši ukinu mehanizme kojima su se domogli vlasti i građanima, medijima, kritičarima, oporbenjacima - pa i svojim biračima - vežu ruke (nekad i doslovno) kako ih ne bi prvom prilikom maknuli s vlasti.
Kao što to rade Viktor Orban, Aleksandar Vučić i njihov pokrovitelj Vladimir Putin.
Pobjeda fašista u Italiji nije dobra vijest. Osim, možda, za one hrvatske navijače u Milanu.