Već šest godina Gabriela Buljić (22) iz Dugog Sela, studentica digitalnog marketinga Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, služi kao primjer dobre medicinske prakse i svojevrsno medicinsko čudo studentima medicine diljem Hrvatske. Nakon što je kao dijete oboljela od hipertrofične asimetrične kardiomiopatije, nasljedne bolesti koju su imali i njena mama, baka i ujak, većinu svog života provela je u bolnici, prošla 9 operacija, a na kraju i transplantaciju srca. 

- Takvih slučajeva kao što je Gabriela nema puno u svijetu. Ona je primjer kako se treba boriti za svoj život, ne odustati od njega unatoč silnim poteškoćama, a i kako ga danas treba živjeti punim plućima - rekao je njen kardiolog dr. Dražen Belina, specijalist kardijalne kirurgije na Rebru studentima medicine.

- Još je u trudnoći majčin ginekolog primijetio da imam rupice u srcu, a nakon rođenja je otkriveno da je ono i asimetrično. Upravo takvo srce imala je i mama - govori Gabriela koja je vrlo rano otkrila da ne može živjeti kao druga djeca.

Foto: Josip Mikacic/PIXSELL Njezino je srce bilo kao tempirana bomba koja je bilo kada mogla proizvesti suludi srčani ritam i tada bi otkucaji srca dosezali i do 300 u minuti. Morala je biti mirna, oprezna i uvijek odgovorna djevojčica. Imala je tek dvije godine kada je njena majka Mihaela dobila prvi i jedini takav srčani napad tijekom kojega je umrla u srpnju 2005. godine. Liječnici su odlučili da će zbog straha od istog ishoda Gabrieli, njenoj baki i ujaku ugraditi ICD - unutarnji defibrilator koji srcu daje male elektrošokove kada otkucaji zataje.

- Gabriela je tada imala 4,5 godine. Bio je izazov ugraditi ICD tako malom djetetu. Morali smo prilagođavati elektrode - rekao je dr. Belina. Ugradili su ga u predio trbuha.

Prvi je napad imala sa 7 godina.

- Sjećam se da sam trčala po stepenicama i srce je počelo jako udarati. Zacrnilo mi se i izgubila sam svijest - kaže Gabriela.

Foto: Josip Mikacic/PIXSELL Gubitak majke joj je kao djetetu pao iznimno teško. O njoj se brinuo tata Dražen koji ju je redovno vodio na preglede srca. Do 2014. godine sve je bilo u redu, da bi potom kardiolozi otkrili 'koronarni bridging', odnosno venu uraslu u srce zbog čega je ostajala bez zraka. To je riješeno operacijom u Njemačkoj, no pojavile su se intenzivne tahikardije i Gabriela bi se opet doslovno borila za život. Više puta su je noću doslovno oživljavali.

Bila je u bolnici 2020. godine kada je u ožujku Zagreb zadesio potres.

- Potres je srušio dio našeg odjela, sjećam se tih zvukova, podrhtavanja tla. Doslovno sam dobila PTSP od potresa i postala anksiozna što za mene nikako nije bilo dobro pa od tada moja stanja postaju sve gora, kao i dijagnoze - priča dalje Gabriela kojoj se na 17-ti rođendan dogodio novi stres.

Njen ICD je počeo 'ispaljivati' neprestane elektrošokove. Udarali su srce nasumično i bez potrebe pa je opet završila u bolnici.

Foto: Josip Mikacic/PIXSELL - U bolnici je otkriveno da je pukla elektroda pa mi je ugrađen novi ICD bliže srcu. Nakon toga radili su mi elektrofiziologiju. Mjesecima sam tada bila u bolnici i svako malo su me reanimirali. Bila sam očajna jer sam cijelo to vrijeme bila odvojena od obitelji. Bila je i korona pa mi nitko nije mogao doći u posjete. Dr. Belina mi je predložio transplantaciju. Nije bilo drugog rješenja. Stavili su me na listu i već nakon 20 dana dobila sam srce! To je bilo iznimno brzo. Neki ga čekaju godinama, a neki ga niti ne dočekaju - kaže Gabriela koja je tada dobro poznavala svoje srce i strahovala je od novog.

Transplantirana je u studenom 2020. godine.

- Sjećam se točno trenutka kada su mi rekli da imaju srce za mene. Voze me prema operacijskoj sali, a ja se tjeram razmišljati da će sve biti dobro, no muči me taj crv sumnje. Mislila sam, pa samo se neću probuditi, ali što će onda moja obitelj, kako će njima biti. Tata me pratio do sale. Rekla sam mu da ne brine, da ću se ja boriti kao i do tada - prisjeća se Gabriela dodajući kako joj je u tom periodu bolničko osoblje bila obitelj i činili su sve da joj olakšaju oporavak.

Foto: Josip Mikacic/PIXSELL - Imala sam veliku volju za životom, silno sam željela doživjeti sve što sam željela, a nisam do tada - kaže.

Život nakon transplantacije je sve promijenio na bolje.

- Ne pričam toliko s ljudima o tome, ali i dalje mi je nestvarna činjenica da je u meni organ druge osobe. Tolika nesebičnost obitelji osobe od koje sam dobila srce, da su bili spremni dati tako nešto za drugoga, vjerujem da je jako teška, ali u meni je neopisiva zahvalnost. Navikla sam se na svoje novo srce, a mislila sam da nikad neću - kaže Gabriela i dodaje kako se često pitala do koga je dobila srce, ali joj u bolnici to nikada nisu rekli.

- Ako ikada saznam, htjela bih zahvaliti obitelji i reći im da mi je u životu lijepo kako nikad nije bilo - dodaje.

Sjećanje na bolničke dane ju rastužuje jer je tamo upoznala neke velike i male prijatelje koji na žalost nisu dočekali svoja srca. Oni u njenom, novom, imaju posebno mjesto. Zbog toga posljednjih godina često ide volontirati u dnevnu bolnicu, na odjel kardiologije na Rebru. Kroz rad i igru s djecom priča im o svojem iskustvu.

Foto: Josip Mikacic/PIXSELL - Često mi roditelji priđu jer me prepoznaju pa pitaju za savjete. I doktor me pozove na razgovore s roditeljima jer im mogu točno odgovoriti na pitanja koja imaju. Pričam im što sam sve prolazila tijekom operacija iz perspektive pacijenta. Pitaju me o terapiji nakon transplantacije, odbacivanju organa i cijelom tom iskustvu. Lakše im je tako pripremiti se na to što ih čeka s njihovim djetetom. Iako je svaki slučaj drugačiji, razgovor puno pomaže, što znam iz osobnog iskustva, tako da mi je drago što netko baš u meni pronađe podršku - kaže Gabriela koja je na četvrtoj godini studija uz kojega još i radi studentske poslove.

- Zahvalna sam svom hipertrofičnom asimetričnom srcu što mi je pružio 17 godina borbe i učenja o životu, a hvala i mom novom srcu što ga sada napokon živim. Roditeljima koji su u sličnoj situaciji uvijek kažem da nikada ne odustanu jer uvijek ima nade" kaže Gabriela dodajući kako je to njen životni moto.