Iako se s učenicima redovito razgovara na satovima razredne nastave, razrednici su najviše izloženi zbog svoje nestručnosti na tu temu, nisu spremni. Mi imamo stručnjaka, odnosno psihologa tek na pola radnog vremena, a posla preko glave. Pedagog je u školi svaki dan, ali smo u deficitu sa stručnjacima. Učitelji nisu educirani da prepoznaju psihičke poteškoće tog tipa, a MZO nam odbija zahtjeve za stručnom osobom na puno radno vrijeme. Riječi su to ravnateljice varaždinske osnovne škole, koje ovih dana ponavljaju mnogi njezini kolege. No jeza i tuga koja se uvukla u sve nas nakon nezamislivog događaja u Beogradu ne smije biti zanemarena. Kao ni činjenica da je nasilnih ispada u našim školama bilo i bit će ih. Od divljaka koji je nedavno upao u zagrebačku gimnaziju s mačetom i maltretirao cijeli razred do međusobnih obračuna učenika i verbalnih okršaja s nastavnicima. I nikako ne smijemo zaboraviti sve više samoozljeđivanja i depresije, čak i među mlađim osnovnoškolcima. Sve su to znakovi da djeci treba puno više pomoći i pažnje nego što mislimo, a o čemu su ovih dana brojni stručnjaci javno i ozbiljno progovorili. Škole kao izgrađeni sustav trebale bi biti temelj te pomoći. No što mi imamo? Imamo i dalje na desetine škola bez upotpunjenih stručnih službi, škola koje već godinama bezuspješno pokušavaju zaposliti psihologe i pedagoge. Zašto je važno da baš škole postanu snažni stručni centri za suočavanje s problemima djece i mladih? Upravo u školama naši najmlađi provode najviše vremena te se vežu uz svoje prijatelje, školsko okruženje, nastavnike... I trebali bi se u tim školama osjećati sigurno i dobrodošlo, a prečesto to nije slučaj.