To je to što me zanima!

Godinama traži supruga: Zeleni Hrast krije tajnu o nestanku...

Vaš internet preglednik ne podržava HTML5 video
Franjo Jug vozio je u rujnu 1991. oružje na dubrovačko ratište. Upali su u unakrsnu vatru na putu za Zadar. Posmrtne ostatke muža Jasna traži već 25 godina
Vidi originalni članak

Zagrepčanka Jasna Jug (67) svog supruga Franju posljednji je put vidjela 27. rujna 1991. godine, rano ujutro. Znala je da ide u akciju kao i nebrojeno puta do tada, no ni u jednom trenutku nitko od njih nije posumnjao da se neće vratiti.

POGLEDAJTE VIDEO:

- Zagrlio me i rekao: Ništa se neće desiti, vidimo se za pet dana. Eto, prošlo je 25 godina i još ga tražim - započinje svoju priču Jasna. Njezin suprug bio je hrvatski dragovoljac, pripadnik Jedinice za posebne namjene. O svojim akcijama supruzi nikada nije pričao, a i kuda se kretao tog kobnog dana saznala je puno kasnije, od drugih.

- Kada je pala varaždinska vojarna, sa zapovjednikom Gentom Međugorcem vozili su konvoj oružja na dubrovačko ratište. Kako sam saznala kasnije, došli su preko Paga i netko im je pokazao da za Zadar idu jednim smjerom. Međutim, poslali su ih na krivi put i upali su u unakrsnu vatru kod Zelenog Hrasta. Istraga je pokazala kako su odmah poginuli od granate, te izgorjeli zajedno s autom. Taj auto, bijeli Golf gospićkih registracija, nikada nisu pronašli, kao ni posmrtne ostatke mog supruga i njegova zapovjednika. Ne znam gdje su ih zakopali – govori nam Jasna.

Isprva je, naglašava, vjerovala da je njezin suprug na nekom drugom zadatku i da će se vratiti kroz koji dan. Kasnije su je uvjeravali da je završio u zarobljeništvu, a ona ga je tražila.

- Suprugov nećak bio je u Vojnoj policiji, a kada sam mu spomenula da mi se suprug nije vratio, samo mi je rekao: Bože, pa dobili smo obavijest da je Gento pao! Ni on nije znao da mu je ujak bio u toj akciji. Mog Franju sam tražila posvuda, s njegovom fotografijom odlazila na susrete sa razmijenjenima. Uvijek sam dobila odgovor da ga nitko nije vidio. Nikada nisam ništa doznala - govori Jasna.

U braku s Franjom bila je od 1974. godine. Živjeli su lijepim i mirnim životom i dobili sina i kći. U trenutku nestanka sin je krenuo u prvi razred srednje, a kći u 7. razred osnovne škole. Bili su već dovoljno veliki da shvate što se dogodilo njihovom ocu i zašto ne dolazi kući.

- Mi smo do 1995. godine, sve do Oluje, bili uvjereni da je on u zarobljeništvu. Pa nije mu ovo bio prvi teren, već je imao kritičnu situaciju kada je koji trenutak nakon što su ga prošli, pao Maslenički most. No, s Olujom smo se prestali nadati. Do 2001. godine radila sam, brinula o djeci i tražila muža. U to vrijeme, uz hrpu obaveza, taj njegov nestanak bilo je nekako lakše podnositi. A onda sam otišla u mirovinu i doživjela krah. Nisam znala što ću sa sobom, kuda da krenem, što da radim?! Do tada sam bila samo pasivni član udruge obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja, a onda sam se aktivno uključila u rad udruge – pripovijeda Jasna.

Čvrsta je. Trudi se ne plakati. No, u nekim trenucima, oni koji je dobro poznaju, primijetit će kako joj, na spomen nestalog supruga, brada zadrhti, a u oku se zacakli suza. Pitamo je kako je tako čvrsta i ne plače, zar je isplakala sve suze. A ona, sa slabašnim smiješkom odvraća kako joj suze često i danas poteku.

- Najviše me dirne vaš serijal Nestali u Domovinskom ratu. Uz te tužne i tragične sudbine, proživljavam i svoju - priznaje nam Jasna.

Od voljenog supruga, osim fotografije i dvoje krasne djece, ima samo uspomene.

- Na Zidu boli upisano je njegovo ime i tamo zapalim svijeću. Svake godine odem u Škabrnju, pa stanem kod Zelenog hrasta gdje je poginuo i zapalim svijeću. Palim je i na grobu njegovoj majci, mojoj svekrvi. Samo se nadam da ćemo dobiti njegove posmrtne ostatke i da tako okončamo veliko i opsežno traganje – kaže Jasna. Pitamo je kako bi ga opisala u nekoliko rečenica i što bi mu rekla na grobu kada bi imala tu sreću da ga može dostojno pokopati.

- Moj muž je bio uporan. U Domovinski rat krenuo je kao dragovoljac. Radio je u jednom predstavnštvu za uvoz automobila i prilikom preuzimanja jednog vozila morao je ići preko Mađarske. Vratio se kući i rekao: Tako više ne možemo. I prijavio se. Da mu mogu doći na grob i nešto mu reći, to bi zasigurno bilo: Evo, na odlasku si mi rekao da ti se ništa neće desiti. A ni danas te nema – zaključila je naš razgovor Jasna.     

Idi na 24sata

Komentari 4

  • black metAll 15.05.2017.

    ..tih godina lako se bez glave ostajalo..dani ponosa i slave

  • TORCIDA DUBRAVA 14.05.2017.

    s paga kad su dosli, mogli su sigruno samo/trebali na raskrcu kod razanca skrenuti desno prema zadru i tom cestom ravno u grad, koja je bila jedino sigurna...

  • TORCIDA DUBRAVA 14.05.2017.

    pa ako su suborci vidjeli da su upali u zasjedu i nazalost da su zavrsili njih dvojica tako tragicno, cemu onda laganje i nadanje samog sebe?! pa ako su pogodeni granatom i jos auto im izgorio s njima, sta je od njih ostalo, nista...

Komentiraj...
Vidi sve komentare