"Stranka ne smije biti talac jednog čovjeka", slavna je poruka Andreja Plenkovića s izbornog sabora HDZ-a iz svibnja 2016. godine, kada je preuzimao stranku iz ruku Tomislava Karamarka.

Je li se sada HDZ, zajedno s hrvatskom Vladom, pa onda i čitavom državom, našao u poziciji taoca Andreja Plenkovića?

Jer, ako premijer konstantno bira one koji ne valjaju, ako štiti one koji na koncu moraju otići ili čak ostaju u Vladi, ako ima ministre pod istragama i pod prijetnjama ili ministre koji su naprosto potkapacitirani, onda je problem u onome tko sve te ljude bira.

Plenković je konstanta u Vladi koja je u permanentnoj rekonstrukciji. Vladi koja već šest godina trokira, zapinje, upada u afere i skandale, mijenja ministre kao na traci, a sada čak i tolerira ministre koji su pod istragama. Svi odlaze, samo on ostaje.

I što je najgore, on bira one koji odlaze. Ili tolerira one koji bi morali otići.

Kult "nadličnosti"

"Plenković postaje jedna vrsta nadličnosti", kazala je jutros bivša premijerka i predsjednica HDZ-a Jadranka Kosor na N1 televiziji. "Ministri mu padaju, potpuno su nevidljivi, a sve to nadoknađuje on svojom veličinom".

I što Plenković više inzistira na svojoj veličini, to se pretvara u sve veći problem.

Kakvog smisla ima u šest godina promijeniti petnaestak ministara, a sada se nabacivati s idejom zamjene sedam novih ministara, a pritom ne tražiti odgovornost i smjenu prvog među tim ministrima?

Hrvatska je postala taocem jednog čovjeka.

Čovjeka za kojega se već više od pola desetljeća govori da je nesmjenjiv i nedodirljiv, da ga nitko ne može maknuti, smijeniti, pa čak ni zamijeniti, te da ga "suhim zlatom treba platiti", što više ne može biti Plenkovićeva komparativna prednost i liderska referenca, već izrasta u politički problem.

Veći problem

Ako je on istodobno nesmjenjiv i nezamjenjiv, kao i nesposoban i nepopravljiv, onda smo u većem problemu nego što to želimo priznati.

Ispod goleme Plenkovićeve političke persone - i ega - ne uspijeva izrasti nikakav konkurent ili nasljednik, što nas doista dovodi u situaciju da zaključimo kako je Hrvatska zapela u talačkoj krizi s premijerom koji oko sebe ruši sve, a njega ne može srušiti nitko.

Ruši opoziciju u stranci, uništava opoziciju na političkoj sceni, troši ministre u Vladi, a sve kako bi u tim ruševinama on izgledao važniji - i dragocjeniji.

Kad je zauzimao Karamarkovo mjesto u stranci Plenković je poručio kako su tadašnja politička kriza i glasovanje o povjerenju Karamarku u Saboru "loš signal za Vladu i stranku". Njegova Vlada doslovno je u šest godina zatrpana gomilom "loših signala", pa je on iz svega toga uspio izgraditi još važniji status.

Krenulo sa žetončićima

"Od modernih političara očekuju se najviši standardi transparentnosti, odgovornosti i integriteta, što je preduvjet za kredibilno političko djelovanje", kazao je tada Plenković.

Gdje su danas nestali odgovornost i integritet? Što se dogodilo s "kredibilnim političkim djelovanjem"?

Umrlo je još u prošlom sazivu Sabora s famoznim "žetončićima".

Zapravo, proteklih šest godina Plenković je polako pomicao psihološku granicu onoga što je prihvatljivo u politici.

Najprije je spasio Vladu trgovanjem s političkim preletačima u parlamentu koji su direktno izdali volju birača i spašavali premijera protiv kojeg su se borili na izborima.

Potom je branio ministre pod aferama i istragama, kao i pod prijetnjama, da bi ih odbacivao kad mu je dogorilo do nokata.

Pod istragama ili prijetnjama

Onda se u njegovu mandatu prvi puta dogodilo da je uhićen neki ministar na dužnosti. Zatim je diktirao DORH-u i Uskoku što smiju ili trebaju raditi, a sada čak drži ministre pod istragama u Vladi. Kao što tolerira ministre pod prijetnjama.

A u međuvremenu je prelazio preko najvećih afera i promašaja, od Agrokora, preko nabavke F16, do propale obnove.

Plenković nas je postupno privikavao na "novo normalno", probijajući uvijek novo dno u rušenju "kredibilnog političkog djelovanja".

Hrvatska demokracija nakon Plenkovićevih šest godina izgleda ogoljenije i otrcanije, nego nakon četiri Karamarkove godine.

A hrvatska politika - HDZ, zajedno s opozicijom - razvila je neku vrstu Stockholmskog sindroma gdje je dovedena u situaciju da počinje voljeti svog otmičara, onoga tko ih drži u poziciji taoca i u uvjerenju da nema nitko bolji, kvalitetniji, odgovorniji od trenutnog premijera.

Svi su loši, pa je zato on najbolji. 

I zato rekonstrukcija Vlade mora početi od Plenkovića. Ili ova rekonstrukcija, poput svih prethodnih, nema nikakvog smisla.