Manje od dva sata od dojave trebalo je 2015. članovima HGSS-ove stanice Orebić da u selu Oskorušno na poluotoku Pelješcu pronađu starijeg muškarca koji noć ranije nije došao kući. Unatoč silnom ljudstvu, kako su i sami priznali, motor akcije bio je potražni pas Bepo. Uhvatio je njegov miris i odveo pomoć do šikare udaljene oko 200 metara od muškarčeve obiteljske kuće. Čovjek je bio ozlijeđen, dezorijentiran i pothlađen no život mu je spašen na vrijeme.
To je samo jedna od mnogih situacije u kojima je sudjelovao potražni pas Bepo. Karijeru je gradio na moru, baš u stanici Orebić s čijim je članovima često išao na edukacije, ali i u ozbiljne akcije. Nažalost svemu dođe kraj, pa su spašavatelji objavili kako je njihov voljeni Bepo uginuo.
- Naša legenda, pas s prednjeg sica, naše veliko srce i još veća maza napustio nas je u šesnaestoj godini života. Za njim je nebrojeno akcija, spašenih života, vježbi, loptica, suza radosnica i sada velika tuga - napisali su neutješni HGSS-ovci. Pogotovo ako se drže one stare uzrečice, da potražni pas mijenja 30 ljudi na terenu, time je i njihova tuga toliko puta veća.
Koliko je bio pametan, snažan i snalažljiv, ostalo je upisano u brojnim novinarskim člancima i izvještajima. Tako je sa svojim vodičem 2013. proveo na edukaciji i pokaznoj vježbi pretraživanja lavine na Bjelašnici, koju su zajednički izveli pripadnici Gorske službe spašavanja stanica Sarajevo (GSSSS) i Hrvatske gorske službe spašavanja (HGSS), stanice Zadar, Gospić i Orebić. U slučajevima katastrofe, čovjek zatrpan u snijegu ima maksimalno sat vremena života. Šansa da ga otkriju lavinskim sondama je 10 posto, a da ga otkrije pas gotovo je 95 posto. Čudesni Bepo je tako pronašao stradalu skijašicu u samo pet minuta od početka vježbe. Drugi se nisu stigli niti zagrijati.
Svoju karijeru dobrog njuha gradio je stalno pa je tako 2014. u Blatu na Korčuli locirao nestalog 76-godišnjaka.
Da je volio djecu pokazuju i školske vijesti pa je tako 2015. kao i puno puta do tada sudjelovao u edukaciji djece o spašavanju. Radosno ga je u Stonu gledalo stotinjak djece koji su se tada upoznavali s radom HGSS-a.
Gorski spašavatelji su se u oproštaju od svog krznenog kolege prisjetili i helikopterskih akcija, potraga u snijegu i žegi. Pamte ga upravo po tome što je volio sjediti na prednjem sjedištu automobila i gledao kroz prozor za znak za početak akcije.
- Ostavio je otiske svojih veselih šapa na svima koji su ga poznavali. Bepo hvala ti! Sada trči bezbrižno, sva prostranstva su tvoja - napisali su mu u oproštaju.