Doma te vole, ali kako ćeš tu preživjeti? Gore ne moraš brojati svaku lipu, govori Antonio Sinković (27), Zaprešićanin s minhenskom adresom koji je bio na tjedan dana došao u Hrvatsku, u posjet obitelji i prijateljima.
Na odlazak iz Hrvatske se odlučio jer nakon završenog fakulteta nije mogao pronaći posao. Više je, kaže, mogao zaraditi kao student.
'U mjesec dana u Hrvatskoj nisam dobio ni jedan odgovor'
- Ovdje sam završio Tehničko veleučilište u Zagrebu za web dizajn i radio preko studentskog ugovora. Nisam ostao raditi tamo jer se radi o državnoj firmi. Došla je nova vlada, nova garnitura... - kaže Antonio koji je ostao bez radnog mjesta sa smjenom vlasti. Nakon toga se prijavio na burzu i poslao 10-ak molbi za posao.
Pola godine proveo u Belgiji
- U mjesec dana nisam dobio ni jedan odgovor. Slao sam molbe za struku, ali i za poslove koji nisu usko vezani uz struku. Samo da radim. Imao sam mogućnost da radim preko stručnog osposobljavanja za 2400 kuna. To mi je bio šok jer sam više zarađivao preko studentskog ugovora. Dobiješ ti iskustvo, ali... Kako u mjesec dana nisam dobio ni jedan odgovor, samo jedan mail sam poslao van, u slovensku tvrtku koja radi vani. Slučajno sam naišao na njihovu stranicu, nisu imali ni oglas. Poruku sam im poslao u srijedu, napisao sam ih da me zanima što rade, elektronika, spajanje robotskih ruka, a odgovor sam dobio za 10 minuta i to mi je odgovorio direktor. Pitao me što sam završio i što znam raditi. Bila je srijeda, rekao mi je da odmah u petak dođem u Ptuj na testiranje. Obavio sam intervju i testiranje i u nedjelju krenuo u Belgiju gdje sam proveo pola godine - prepričava Antonio svoje prvo iskustvo s radom u inozemstvu.
- Tih 2400 kuna s početka priče, koje tu dobiješ za cijeli mjesec, ja sam zaradio u tri i pol dana. Pa me pitaj zašto sam otišao! - kaže Sinković.
Iz Belgije se vratio nakon pola godine, jer kaže, to nije bio život za njega. Radio je po 10-12 sati dnevno i nije imao vremena za privatni život.
Spakirao kofere i otišao u Njemačku
- To mi je bio i cilj, da otiđem gore i zaradim neke novce jer sam već imao u planu da ću se preseliti u Njemačku. Tamo sam htio naći neki normalan posao koji se radi 7-8 sati, da mogu imati normalan život. Gle ti kad vidiš stanje na računu nakon prve plaće ti si u šoku i sad se vratiti ovdje i raditi za 3500 kuna, to ne dolazi u obzir - kaže Antonio koji je nakon povratka iz Belgije u Hrvatskoj ostao samo mjesec-dva.
- U ožujku 2017. sam doslovno spakirao kofere i otišao. Da sam bar imao nekoga gore, to bi mi puno značilo. Ono što je važno reći je da ti ne možeš gore ići s 500 eura. Treba ti najmanje 1000-1500 eura. To ti je da si platiš stan i imaš od čega živjeti dok ti ne sjedne plaća, ako već imaš posao - priča Sinković koji se jako dobro pripremio i raspitao prije odlaska.
Naučio par rečenica na njemačkom i išao od vrata do vrata
- Na društvenim mrežama sam naišao na stranice na kojima se nude poslovi u zračnoj luci i stupio sam u kontakt s čovjekom koji mi je dao popis tvrtki. Ja sam naučio par rečenica na njemačkom i doslovno išao od vrata do vrata. Imao sam sve papire spremne, naravno, dobro sam se raspitao prije nego što sam išao. Ostavio sam papire u prvoj firmi, za deset dana su me zvali i prošao sam školu. Trenutno radim u zračnoj luci, punim kontejnere i bokseve s hranom i pićem za avione. To nije posao za cijeli život, ali za odskočnu dasku, sa znanjem jezika, odličan posao - priča Sinković koji je već nakon tri mjeseca rada uspio skupiti sedam slobodnih dana da posjeti domovinu. Jezik brzo uči, ali kad je tek došao nije puno znao.
Prvi put u životu idem s guštom na posao
- Kad sam došao gore nisam znao 20 riječi reći, sad znam puno više. Nisam upisao školu, ali namjeravam to napraviti. Učio sam samostalno, vježbao bih poslije posla - kaže raspoloženi Sinković.
- Prvi put u životu, u svojoj 27. godini, idem s veseljem na posao. Nemam onaj pritisak, baš idem sa guštom. Niti se umorim, niti išta. Radi se, ali znaš za što radiš, bolje ti je plaćeno, nitko te ne zaje***, cijene te kao radnika i to je najbitnije, da se čovjek osjeća normalno - ističe.
- Što se tiče društvenog života treba ti malo vremena da se uklopiš, ali je ti lakše kao strancu tamo, nego ovdje, jer je multikulturalna sredina. Ima dosta i naših ljudi, a pod time mislim na cijeli Balkan. Ne izlazimo toliko van kao u Hrvatskoj. Kod nas je recimo normalno da se popiju dvije kave dnevno, toga tamo nema. I cijene su puno više u lokalima. Ovdje se družimo vani, odemo na kupanje na jezero, družimo se u parkovima i stanovima.
'Kad na cesti vidiš zgodnu curu, većinom su s Balkana'
Što se tiče negativnih strana života u Njemačkoj, kaže Sinković, teško je naći smještaj, a i razdvojenost od obitelji i prijatelja teško pada.
- Nedostaje mi obitelj, pogotovo sestra i mama, prijatelji, ali jednostavno s vremenom otupiš na sve to. Doma te vole, ali kako ćeš tu preživjeti? Gore ne moraš brojati svaku lipu - kaže Sinković kojem nedostaju i zgodne balkanske žene.
- U gradu od milijun i nešto ljudi, kad na cesti vidiš zgodnu curu, većinom su s Balkana, Njemice su ružne - kaže Antonio.
Stan i auto su lukzus
- Ono što sam primijetio u tih par mjeseci, gore čistačica i direktor mogu otići u isti restoran, uzeti isto piće, otići na isti izlet, uplatiti si isti hotel jer je sve prilagođeno da si svatko može sve priuštiti. Jedino što se tamo smatra luksuzom je stan i auto. Tu se već klase odudaraju, zaključio je Antonio.