Danas mu je rođendan i trebala je već biti njegova smjena. Kad se čujemo, samo želim da mi kaže: ‘Vraćam se kući!’ Priča nam to Ana Amižić iz Rijeke čiji suprug Ico (55) radi na tankeru u Atlantskom oceanu.
POGLEDAJTE VIDEO:
Najbliže im je kopno afričke države Obale Bjelokosti. No i od njega su miljama udaljeni. Ugovor mu ističe, zračne luke se zatvaraju zbog pandemije korona virusa... Njegova obitelj ne zna hoće li im se Ico moći vratiti.
- Ništa ne znamo. Hoće li kući ili neće. Od 260 članova posade, otišla je većina. Ostalo je njih 30. Među njima i moj Ico. Sve radnje za dolazak kući su odgođene. Sama činjenica da on ne može napustiti brod je meni strašna. Nije nam nimalo lako - govori Ana.
Pomorac s 30 godina iskustva
Ico za kompaniju, na čijem je FSO tankeru, točnije tankeru koji služi i kao rafinerija na moru, radi godinu dana. Zapovjednik je duge plovidbe. Već 30 godina radi kao pomorac. Toliko su i njih dvoje skupa. Na razdvojenost je, kaže, navikla. Ali na činjenicu da joj se suprug zbog korona virusa možda neko vrijeme neće vratiti, nije.
- To je takvo zanimanje da je inače sve disciplinirano i uredno. Točno se zna kad krećeš, kad se ukrcavaš, kad se iskrcavaš. On dobije ugovor na 28 dana pa je onda 28 dana kući. Čvrsta je to profesija. Upravo zato je ova situacija čudna. Mogu ga iskrcati danas, sutra, preksutra, a možda i neće. Želim samo da se vrati kući. Tu je doma i tu bi bio sigurniji. Kako će se vratiti kad ga iskrcaju, ako letova nema, ne znamo - dodaje Ana. Ističe i kako njihovoj djeci ova situacija nije laka. Utješi je barem na trenutak kada se čuje s njime.
- Konstantna je to borba između mentalnog i emocionalnog. Mentalnog u smislu da moramo razumjeti ovu situaciju u kojoj se on nalazi, ali emocije to teško shvaćaju. Mi želimo samo da je on s nama. Činjenica da je 70 posto posade otišlo, a on nije, to mi je mučan segment. Kada se čujemo, pokušava ne potencirati priču kako mu je. Kada ga to pitam, on samo kaže da je dobro. Ali to “dobro” kod njega može značiti jako puno toga. Rođendan mu je. Kakve riječi da ja njemu uputim. I on sam vidi kakva je situacija u svijetu. Zabrinut je za nas, a mi za njega. Kako će se vratiti iz Obale Bjelokosti, ne znamo - zaključuje Ana.
'Nas strance su ostavili'
Povratku u Hrvatsku nada se i hrvatski plivač Filip Đurić (19). On je zapeo u Shawneeju u američkoj saveznoj državi Oklahomi. Filip tamo pohađa sveučilište Oklahoma Baptist. Čitav kampus su, kaže, ispraznili. Američki studenti su se vratili kućama, a strane studente su ostavili na milost i nemilost.
- Već mi je jedan let otkazan.Čekam sad drugi. Nadam se da mi njega neće otkazati - priča nam zabrinuti Filip.
Dok smo razgovarali s njim bio je na aerodromu. Čekao je upravo taj drugi let. Za Atlantu. Došao je, kaže, dva sata prije nadajući se da ovoga puta neće ništa otkazati. Iz Atlante se potom nada letu za Amsterdam, a onda mora planirati kako dalje za Zagreb. Sveučilište mu, priča, nije pomoglo niti malo. Štoviše. Nikog nije briga.
- Odgađali su odluku da uvedu on-line predavanja. Kada su je konačno donijeli, već su granice bile zatvorene. U kampusu su zatvorili kantine, nemamo gdje jesti ni piti. Najbliže je Walmart koji je udaljen 15 minuta vožnje autom, ali je skroz prazan. Nema ništa. Zadnja dva dana jeo sam pahuljice. Onako na suho, bez mlijeka. Nema ni vode za kupiti. Pijemo vodu iz slavine, a to je ovdje strogo zabranjeno - kaže Filip.
Pomogao mu je, kaže, konzulat u Los Angelesu. Uspio je nabaviti kartu. No strepi i dalje...
- Otkazuje se oko 60 posto letova. Moram nekako doći u Europu i vratiti se svojoj obitelji - kaže Filip.
Kontaktirali smo i njegovog oca Dražena koji, kaže, vrijeme provodi na telefonu kako bi sina vratio kući. Sve to teško proživljava.
- Poslao mi je sliku. Gledam ga. Jede pahuljice, bez mlijeka. Nema što drugo. Srce me moje boli. Ja jedem, svega imamo, a moje dijete nema što - isplakao nam se Dražen.
- Ma prošao sam ja, prijatelju, sito i rešeto, bio u ratu. Ali ovaj period mi je najgori ikad. Samo želim da mi se vrati. Ako treba, pješke ću u Amsterdam po njega - govori Dražen kroz suze.
Zapele u žarištu virusa
Zbog fakulteta su zapele i studentice Iva Varl (23) i Vanna Vukelić (24). Na programu su razmjene studenata u Granadi u Španjolskoj. Pokušavaju se ukrcati na jedan od letova koji bi ih mogao vratiti kući. Ali ne uspijevaju...
- Trebali smo se još u petak vratiti. Došli smo u Madrid, ali su otkazali let. Puno nam je pomoglo veleposlanstvo. Naporno su radili da pronađu let. Ali to je to što su oni mogli napraviti. Mi ćemo opet ići u Madrid, praktički na slijepo. Ne možemo biti sigurni da let neće opet otkazati. Samo se nadamo da ćemo ići kući - kaže Iva i dodaje kako je svaki odlazak u Madrid kockanje jer se tamo nalazi gotovo polovica svih zaraženih u Španjolskoj.
Broj Hrvata koji su zatražili pomoć veleposlanstava u povratku kući procjenjuje se na oko 300, kažu nam iz Ministarstva vanjskih i europskih poslova. Svima koji se još nisu obratili diplomatskim i konzularnim predstavništvima savjetuju da što prije počnu planirati povratak kući. Korona virus prijeti im u gotovo svakoj zemlji.
'Temperaturu sam imao 40'
U Londonu se zarazio Hrvat Saša Mataja (49). Goranin iz Delnica već 25 godina živi i radi tamo.
- Počelo je naglo, kao da je netko pritisnuo prekidač na zidu, bez ikakvih ranijih, blažih simptoma. Samo me odjednom srušilo u krevet, temperatura iznad 40 stupnjeva, glavobolja i gušenje - priča Saša.
Fizički je, kaže vrlo aktivan. Trči maratone, ne puši, što mu je, kazali su mu liječnici, vjerojatno pomoglo da dobro podnese prvu fazu bolesti.
- Rekli su mi da je dobar kapacitet pluća jako bitan, i to me spasilo. Još uvijek sam u krevetu, radim od kuće i nadam se da će ovo što prije završiti - zaključuje Saša.
Međutim, neki ne razmišljaju o povratku kući. Jedan od njih je Vinko Brenković iz Kršana u Istri koji se biciklom zaputio na Olimpijske igre u Tokiju. No Igre su otkazane, a on je nedavno prošao kroz Iran, jedno od žarišta korona virusa u svijetu.
- Njegovi planovi nisu poremećeni. On ustraje u tome da ide dalje - kratko nam je odgovorila njegova sestra.