Podjele u društvima širom svijeta redovna su pojava. Te podjele najčešće su rasnog, klasnog, vjerskog, nacionalnog ili ideološkog karaktera. Ovaj posljednji kriterij ključan je faktor “razdora” i u hrvatskom društvu. Pojednostavljeno se građane Hrvatske dijeli na “lijeve” i “desne” iako je granica između te dvije odrednice često vrlo porozna. Npr. kad desna vlada vođena demokršćanskom konzervativnom strankom donosi ekonomska rješenja kojih se ne bi posramile niti neke socijaldemokratske pa ni socijalističke stranke. S druge strane, iako se ljevičarima osporava domoljublje i prigovara ateizam, brojni su primjeri praktičnih vjernika, kao i dobrovoljaca Domovinskog rata s te strane ideološkog spektra. Razne su teme oko kojih se “lijevi” i “desni” Hrvati ne slažu, a ona koja ima najveći potencijal sukoba je odnos prema prošlosti. Kad bi pojednostavio cijelu priču, rekao bi da su ključne godine u tom smislu 1941. i 1945. I dok se jedni ponose partizanskim pokretom otpora kao antifašističkim i oslobodilačkim, drugi ga nazivaju okupacijskim i antihrvatskim pa shodno tome svoje simpatije tijekom Drugog svjetskog rata, iako sramežljivo i skrivećki, daju hrvatskim nacionalistima, tj. ustašama. Na sličan način, tj. ponekad dijametralno suprotno, ocjenjuju se i druga razdoblja hrvatske prošlosti. Npr. jugoslavenski socijalistički period, ali i počeci demokracije i hrvatske neovisnosti. Ono što razlikuje “lijeve” i “desne” je (ne)spremnost na suočavanje s temama kao što su ratni zločini iz 1990-ih, odnos prema Bosni i Hercegovini, privatizacija, cenzura medija, autokracija itd.
I kao što sam naglasio, pojednostavljeno će se “nulta godina” razdora tražiti u 1941., tj. u trenutku kad dva pokreta - ustaški i partizanski - otvoreno stupaju na hrvatsku političku pozornicu. Međutim, da dio Hrvata teži fašizmu, nacionalizmu i rasizmu, a drugi antifašizmu, internacionalizmu te međunarodnom bratstvu i jedinstvu bilo je očito i nekoliko godina ranije. Za ovu priliku zadržat ću se na 1936. Te godine počeo je građanski rat u Španjolskoj. Nakon što su ljevičari na demokratskim izborima osvojili vlast u toj zemlji, klerofašistička vojna hunta na čelu s Franciscom Francom odlučila se za državni udar. Pomoć Francu poslat će Adolf Hitler i Benito Mussolini, dok će ugroženim republikancima u pomoć doći komunisti, anarhisti i ostali ljevičari iz cijeloga svijeta. Među njima i oko 2000 boraca s područja Jugoslavije.
Od tog broja 50 posto su bili Hrvati. Tri godine kasnije rat je završen pobjedom Franca i uspostavom fašističke diktature. Iste te 1939. započet će i Drugi svjetski rat koji je samo potvrdio ono na što su ljevičari i ostali antifašisti godinama, pa i tijekom rata u Španjolskoj, upozoravali. A to je opasnost od fašizma, nacizma i svakog drugog ekstremnog nacionalizma po mir u svijetu. Jugoslavenski i hrvatski “Španci” izgubili su rat na Pirinejskom, ali će dobiti onaj na Balkanskom poluotoku. Upravo će oni igrati nezamjenjivu ulogu u organizaciji i vođenju partizanskog pokreta. U završnim operacijama oslobađanja zemlje od Nijemaca i njihovih pomagača ustaša i četnika sudjelovale su četiri partizanske armije. Svakom je zapovijedao jedan “Španac”.
I dok su hrvatski ljevičari 1936. smišljali načine kako doći do Španjolske, vođa hrvatskih nacionalista Ante Pavelić brojio je posljednje dane izdržavanja zatvorske kazne u Torinu. Tamo je smješten zbog sudjelovanja u atentatu na kralja Aleksandra Karađorđevića 1934. u Marseillesu. Iste godine kad je izašao iz zatvora, Pavelić objavljuje knjižicu pod naslovom “Die kroatische Frage” (Hrvatsko pitanje).
Jezik kojim je napisana nije bio slučajno njemački. Naime, tad je Pavelić već bio svjestan da uz savezništvo s talijanskim fašistima u ostvarenju svojih planova mora računati i na njemačke naciste. Koji su, usput budi rečeno, upravo te 1936. počeli svoj imperijalistički pohod Europom osvajanjem Porajnja, demilitariziranog područja na granici Francuske i Njemačke. Osim uobičajenih teza o potrebi Hrvata da imaju samostalnu državu, ovo je jedan od prvih dokumenata u kojem vođa ustaškog pokreta izrijekom imenuje i neprijatelje “hrvatskog oslobodilačkog pokreta”. A to su redom: Srbi, slobodni zidari, Židovi i komunisti. U tom trenutku Pavelić nije mogao ni sanjati da će jednoga dana dobiti priliku vladati Hrvatskom. Kao što ni spomenuti “neprijatelji” čak ni kao najgoru noćnu moru nisu mogli zamisliti sudbinu koju im je Pavelić namijenio u ustaškoj Hrvatskoj.
Uzevši u obzir aktualne podjele u hrvatskom društvu, uspon nacionalizma i rasizma u svijetu, imperijalizam kao “modus operandi” u međunarodnim odnosima, nepovjerenje u demokraciju i jačanje autokratskih ambicija svjetskih moćnika, ne preostaje mi nego parafrazirati pokojnog Slavka Goldsteina. Samo, za razliku od njega koji je to tvrdio za 1941., ja ću se usuditi granicu pomaknuti još malo dalje u prošlost i konstatirati da je 1936. godina koja se ponavlja. Kako u Hrvatskoj, tako i u cijelom svijetu.