Još jednom je uspio šokirati svijet. Ovaj put ne vojnim udarom na neku zemlju, prijetnjom da će nekoj zemlji oteti dio teritorija, otmicom predsjednika neke zemlje, neumjesnom AI montažom, vulgarnim uvredama na račun novinara, političara ili stranih državnika. Na red je došao nogomet. Sport o kojemu ne zna gotovo ništa, što se, naravno, nije pokazalo kao prepreka da i na tom području pokaže svoj samoživi, autoritarni, a ustvari nasilnički karakter. Riječ je, naravno, o američkom predsjedniku Donaldu Trumpu i njegovom telefonskom razgovoru s predsjednikom svjetske nogometne federacije nakon kojeg je promijenjena odluka o zabrani igranja jednog reprezentativca SAD-a u osmini finala aktualnog Svjetskog prvenstva. Pokazat će se da ni ta intervencija nije pomogla SAD-u da prođe u sljedeću fazu natjecanja, ali je ovaj presedan samo potvrdio bojazan da samovolja i zakon jačeg postaju “modus operandi” svijeta u kojem živimo. Odnosno, toga su već dugo svjesni građani “drugog” i “trećeg” svijeta, a sad je bumerang napokon udario i one koji su očito olako shvatili pojmove kao što su demokracija, pravna država i međunarodni ugovori.

I, pitaju se zaljubljenici u sport, što sljedeće možemo očekivati od američkog predsjednika. Da npr. samovoljno promijeni ime New York Yankeesa? Ili da nazove selektora američke košarkaške reprezentacije i naredi tko bi trebao biti u startnoj petorci? I dok Amerikanci ne znaju što im donosi sutra, oni Hrvati koji ne gube pamćenje selektivno dobro se sjećaju da su još jučer imali predsjednika koji se prema sportu, posebno nogometu, doista odnosio kao prema vlastitoj prćiji. Ne, ne mislim na Josipa Broza Tita. Jugoslavenski predsjednik, kad je sport bio u pitanju, nikad nije zloupotrebljavao ugled i ovlasti koje je imao. Nije mu padalo na pamet nazivati trenere i utjecati na sastave timova, a kako bi izbjegao priče o pristranosti, prestao je ići na utakmice domaćih klubova. Za razliku od nedemokratski instaliranog diktatora Tita, demokratski izabrani Franjo Tuđman bio je po tom (ali i većini ostalih) pitanja sušta suprotnost. Prema izjavama brojnih svjedoka, upravo je hrvatski predsjednik izabrao selektora nogometne reprezentacije, on ga je štitio od smjene nakon loših rezultata, kao što mu je u neformalnim situacijama (npr. prilikom kartanja) sugerirao koji bi igrači trebali igrati a koji ne. Da je odnos predsjednika države i nogometnog selektora bio sve samo ne normalan, svjedoči i jedna situacija koju je u javnost iznio upravo tadašnji selektor Ćiro Blažević: “Iznervirani, pobješnjeli Tuđman počeo me udarati šakama po glavi, po licu, pale su mi bile naočale, pa sam stao na njih... Došlo mi je da plačem od muke! Od matere i oca nisam dobio toliko batina koliko od Tuđmana”. Direktan utjecaj Franje Tuđmana na nogomet mnogo je vidljiviji na primjeru Dinama.

Istina, nije to bio prvi klub u kojem je Tuđman zavodio reda. Davne 1958., kao perspektivni komunist i oficir JNA, Tuđman je postavljen za predsjednika Sportskog društva Partizan kako bi se, između ostalog, obračunao s tamošnjim “antisocijalističkim” pojavama. Pod njegovim je vodstvom to sportsko društvo dobilo prefiks “jugoslovensko”, a klupske su boje postale crna i bijela. Tridesetak godina kasnije Tuđman, tad hrvatski predsjednik, odlučio je ponovno se obračunati sa štetnim, ovaj put “socijalističkim”, pojavama u jednom sportskom društvu – zagrebačkom Dinamu. Isključivo njegovom (samo)voljom, a nasuprot oštrom neslaganju navijača, klub će u sljedećih nekoliko godina promjenom imena nastojati ukloniti svaku poveznicu sa socijalizmom i Jugoslavijom. “Nikad više neće biti Dinamo, nikad se više neće vratiti ime Dinamo. Značilo bi to vraćanje na nešto drugo, a Dinamo je bio izraz komunističkog razmišljanja, od Moskve do Tirane, od Dresdena do Bukurešta. I prema tome, nećemo se povoditi za grupom onih koji ne shvaćaju povijest ili grupom mangupa”, bio je 1993. rezolutan Franjo Tuđman. Naravno, ne treba ni spominjati Tuđmanovu ulogu u izboru trenera toga kluba, ali i u sastavljanju momčadi.

Dakle, za razliku od Tita, Tuđman nije skrivao svoju nogometnu pristranost, što je itekako pridonosilo privilegiranom položaju Dinama, pardon HAŠK Građanskog, tj. Croatije. Svojevrsna kulminacija bila je sezona 1998/99., kad su tajne službe, prema pisanju jednog tjednika, “prisluškivale, špijunirale i pratile nogometne suce, sportske novinare, nogometne funkcionere i navijače te podnosile izvještaje Predsjedniku države”, a sve kako bi omiljeni Tuđmanov klub (ponovno) postao prvak države.

Toliko je primjera kroz povijest koji dokazuju da demokratski izbori nisu garancija demokratske vlasti. Trenutni američki i bivši hrvatski predsjednik samo su podsjetnik na to. Kamo sreće da su nas na to podsjećali samo zlouporabom nogometa.