Tata je otišao onako kako je i živio - pomažući ljudima u nevolji. Nikad mu ništa nije bilo teško učiniti za druge niti je na terenu znao za umor, za vrijeme... Naš je heroj, jest, i uvijek će biti.
Riječi su to Lucije Kovačić (24), kćeri vatrogasca Davora Kovačića (54), kojega je, po svemu sudeći, u noći velike zagrebačke poplave izdalo srce.
POGLEDAJTE VIDEOVIJESTI:
- On je naš heroj, naš uzor, čovjek koji nikad nije rekao da nema rješenja, sve je mogao riješiti. Bilo je dovoljno doći mu i reći što nas muči, bilo tko.
Ponosno to kaže Lucija, ništa manje hrabra od svojega oca. Najstarija je od troje djece u obitelji, i svi do jednoga su, baš kao i tata, vatrogasci. Stariji sin Luka (22) s tatom je bio u kobnoj zagrebačkoj noći, kad je preminuo. Često je s tatom bio na terenu, od “malih nogu” učeći teški posao vatrogasca.
- Ne znamo što se noćas dogodilo, tek ćemo doznati kad dođu nalazi. Samo pretpostavljamo da je srce u pitanju. Samo dan prije je s mamom bio kod doktora, radi nje, a onda je i on usput izmjerio tlak i šećer. Sve je bilo toliko u redu da mu je doktor rekao kako je k’o dečko! - kaže Lucija, studentica sigurnosti i zaštite od požara.
Luka je profesionalni vozač, a najmlađi Filip (19) automehaničar.
- Teško je biti objektivan, djeca smo mu, ali on je bio zbilja velik i dobar čovjek. Naš je tata, pa o njemu možemo reći samo najbolje, ali takav je i bio - najbolji - nastavlja Lucija.
Bio je, kaže, hodajuća enciklopedija, svašta je o svemu znao i svašta mogao. Kao vatrogasac, imao je položenih nekoliko specijalnosti, teško je sve i pobrojiti, no, jednom riječju, mogao je na svaki teren, neovisno o uvjetima i zahtjevnosti zadatka.
- Postao je vatrogasac jako mlad, kao i mi, jer se isto od malih mogu vrzmao po DVD-u, u kojemu je bio i njegov djed. Kad je počeo rat, tata je otišao na ratište, ali se odmah poslije toga vratio u vatrogasce i nastavio dobrovoljno pomagati, pa i nakon umirovljenja u Hrvatskoj vojsci - kaže Lucija.
O ratu nije puno pričao. Nema požarišta u Dalmaciji na kojemu nije bio, jednako tako i tijekom poplave u Gunji, i tamo je pomagao, kao što je danonoćno na terenu boravio i nakon zagrebačkog potresa. I Luka je bio jedan od najaktivnijih vatrogasaca koji su pomagali nakon potresa u Markuševcu.
Priča Lucija i kako je tata u mladosti imao toliko interesa da je sve htio odjednom, a nije se moglo.
- Bio je i postolar, svašta, upisao je i fakultet, ali se onda morao odlučiti što će - raditi ili studirati pa je odabrao prvo. Došao je onda i rat, na kraju kojega je upoznao i našu mamu Lidiju. Ona je radila u kvartovskoj trgovini, gdje su se i upoznali kad je tata ušao nešto kupiti, onako zgodan, u uniformi. Onda sam, prva, došla i ja, poslije mene Luka, pa Filip - kaže Lucija.
- Brzo smo od tate naučili štošta, na primjer vezati čvorove, namatati cijevi, polijevati vodom, oduvijek smo to kao djeca još voljeli. Malo po malo, baš kao i on, neke smo stvari u vatrogastvu i specijalizirali. A tata je mogao sve - spašavati u ruševinama, raditi na visinama i u dubinama, jedno je vrijeme bio i vatrogasni instruktor, svašta... Nikad ništa njemu nije bilo teško, pa tako ni na požarištu boraviti 18 sati, bez predaha. To je bio slučaj kad je gorjelo tu, na Jakuševcu. Blagdan, petak ili svetak, uvijek je bio spreman - nastavlja Lucija pričati o tati.
Bio je, dodaje, i veseljak, društvenjak. Volio je svoju “ekipu”, pjesmu, znao je i zasvirati na gitari.
- Kad je Luka s njim bio na požarištu na Dugom otoku, tata ga je zafrkavao da mu je sad i otac, i prijatelj, i šef! Uvijek nam je, zapravo, htio dati do znanja da nam je prijatelj isto onoliko koliko nam je i roditelj, i to je bilo prekrasno. Bez njega će biti jako teško. Prije svega, nedostajat će nam njegovo životno znanje i vjera da se može baš sve. Takav je bio prema svima i prema svemu, za njega nije postojala prepreka, bilo fizička ili mentalna - kaže Lucija, uz zaključak kako mu je pomaganje drugim, nepoznatim ljudima bilo važno koliko i pomaganje obitelji.
- Noćas nas je prilikom intervencije ispumpavanja vode iz jednog zagrebačkog podruma napustio naš član i veliki prijatelj Davor Kovačić. Nažalost, njegovo srce nije izdržalo ono što mu je inače bila rutina. Davor se nesebično davao, kako za DVD, tako i za svoju obitelj i prijatelje! Svi koji smo ga poznavali znamo tko je on bio i koliko je volio vatrogastvo. Obitelji iskrena sućut, a tebi, Davore, neka je laka hrvatska gruda - riječi su kojima se preko Facebooka s kolegom javno oprostio cijeli njegov DVD Kustošija. Lucija, Luka i Filip nastavljaju tamo gdje je tata prerano stao.