Suprug Janko i ja bili smo u braku 25 godina. Imali smo prekrasan, miran i skladan brak, dvojicu predivnih sinova. Puno smo radili, ali ništa nam nije bilo teško. Janko je radio u Borovu, a ja kao trgovkinja u jednom butiku. Djeca su rasla, stasala, i kad nam je trebalo biti najljepše, rat je sve razorio. Suprug i sinovi odmah su se uključili u obranu grada, a i ja sam se stavila na raspolaganje. Zapovjednik mi je rekao da sam najpotrebnija na punktovima pred kućom. Za branitelje sam nabavljala hranu, po kućama skupljala lijekove kako bismo na jednome mjestu imali sve za prvu pomoć, prisjetila se 2021. Marija Njirjak te krvave 1991. godine. Za suprugom i starijim sinom Goranom i danas traga. Kako su napadi na Vukovar postajali sve žešći, a život sveo na skrivanje u podrumima, Marija je hranila mnoga gladna usta. Osim hrane, nabavljala je i robu za ljude koji su u susjednim podrumima došli pronaći utočište i sigurnost.
- Sjećam se dana kad smo prvi put vidjeli rezerviste kako se razmještaju po Mitnici i grupiraju oko vojarne. Sa suprugom i sinovima sjela sam za stol, a Janko je tad rekao: 'Ovdje će biti jako gadno, na granici smo sa Srbijom. Može doći do rasula i nećemo znati jedni za druge. Ako se slučajno raziđemo, javit ćemo se mom bratu u Rijeku'. Nikad više nismo ponovili taj razgovor. Otkako sam ranjena, svaki dan su me dolazili posjetiti u zoru. Na dan pada Vukovara posjetio me suprug, no ja sam spavala i sestre me nisu htjele buditi. I danas žalim zbog toga. I danas žalim što se nisam uspjela oprostiti od njega i sina. Moga Gorana četnici su zarobili u centru Vukovara i odveli prema hangarima na Sajmištu. Do danas ništa ne znam o njemu. Janko je otišao u proboj. Od dvojice ljudi koji su bili s njim saznala sam da su se sklonili u neku vikendicu oko Marinaca. Moj suprug je išao na drugi kraj ulice i tad se čula pucnjava. Dečkima je rekao da ostanu gdje jesu, da je on dobro. Te dečke su zarobili, a mom Janku nema traga - umornim glasom pričala nam je Marija.
- Mislila sam da sam sretnija od obitelji onih koji su poginuli. A sad vidim da je veća agonija desetljećima čekati i ne znati, ne imati grob. Pa to se ne može opisati, raspoloženja se mijenjaju svakih pet minuta. Pa se trgnem i prisilim da idem dalje, da ne poludim. Guralo me da spasim ono što se može spasiti, da ostanem normalna, da mogu funkcionirati. Dođeš do zida i ne možeš dalje. Osim toga, osjetila sam što znači biti ranjena i bespomoćna te ovisiti o tome da ti netko doda čašu vode. To me guralo da preživim. I nada da ću ih pronaći - povjerila nam je Marija.
- Puno bi mi značio grob. Mislim da bih došla i s njima razgovarala. I odlazila bih sama. Sve bih im pričala i ispričala. Jer nije točno da vrijeme liječi sve rane - govorila je Marija i još jednom zamolila sve one koji nešto znaju da kažu.
Da pomognu. Da očiste svoju savjest.