Osječani ih dobro poznaju kao simpatični humanitarni dvojac koji je strast prema bicikliranju pretvorio u dugogodišnji humanitarni pokret. Od milja ih zovu Mileni i Svileni, što umnogome označava njihove karaktere, a oni su Igor Toman (50) i Ivica Lenard (63), obojica dragovoljci Domovinskog rata i vojni invalidi. Biciklizam im je s godinama postao antistres terapija i do sada su zajedno prošli doista impresivan broj kilometara po cijeloj Europi. Zapravo, jedino tako i putuju. Ovog puta voze 600 kilometara, do najbližega grada u Ukrajini, Užgoroda, kako bi pomogli tamošnjoj udruzi za nezbrinutu djecu u kojoj su smještena i djeca iz okupiranih dijelova Ukrajine.
POGLEDAJTE VIDEO:
"Baš zato što nam je obojici poznata borba za samostalnost domovine, suosjećamo s Ukrajinom i ljudima koji su se našli u tom ratu. Posebice nam je stalo do djece, koja najviše pate u svim ratovima. Zato smo u nekoliko navrata do sada organizirali humanitarne vožnje s naglaskom na ukrajinske žrtve, a tako je i ovog puta. Inicijativa je pokrenuta preko mog Facebook profila, gdje se javilo nekoliko naših prijatelja i poznanika koji su ponudili određene novčane iznose i to ćemo Ivica i ja odnijeti djeci u Ukrajinu", kaže Igor dodajući kako na put kreću u četvrtak, na Dan antifašističke borbe, i u Ukrajini planiraju biti u subotu. Ne brinu ih najave o toplinskom valu jer ističu kako im za vožnju više odgovara sunce nego kiša i hladnoća. Nemaju ni plan puta ni plan stajanja; jedu uz put, voze putovima koji im se svide na karti i staju kad požele.
Laganim tempom vožnje, kako kažu, doći će do granice, gdje će ih čekati organizirana pratnja koja će sa sobom voziti i pakete pomoći namijenjene djeci. Ruta do Ukrajine njima je zapravo kao ozbiljniji trening. "Vozili smo mi i preko 1500 kilometara u komadu, pa ovih 600 nije problem. Do sada smo tako pomagali djeci Vukovara, Osijeka, Zagreba. Ne bude to neki osobiti novac, ali djecu uvijek razveselimo i to nam je jedino bitno", kaže Ivica, koji ima dvoje svoje djece, kao i Igor.
Redovito bicikliraju svaki dan, pa im trening za put do Ukrajine nije potreban. Skromni su i s opremom koju nose.
“Mi u životu nismo promijenili sic na biciklu. Što dobijemo, to vozimo, a neki promijene po 4 ili 5. A žulja, žulja, što sad, nakon 300 kilometara postane ti svejedno. Evo, sad nemamo više gume na zračnice nego one koje u sebi imaju mlijeko i koje se same krpaju. Do sada smo nosili rezervne, malu pumpu ako se probuši, popraviš i ideš dalje”, kažu Mileni i Svileni.