Ništa u društvu, a možda ni u prirodi, nije takva rijetkost kao ono što je tipično. Ivica Osim bio je tipičan Sarajlija jednoga minulog doba. Podrijetlom - kuferaš. A kako je bosanski nacionalni ključ bio trokomponentan, računalo se da je svatko tu Musliman (kasnije će, od 1993, u posthistoriji, to biti Bošnjak), Srbin ili Hrvat, tako je Ivica Osim obračunavan kao Hrvat. Premda mu je, kako je to još 1969. govorio u intervjuu za Plavi Vjesnik, otac Mihajlo bio sin Slovenca i Njemice, a mati Karolina kći Poljaka i Čehinje. Za taj svijet koji je uglavnom preko Beča pristizao u Bosnu i u Sarajevo, Zagreb je bio usputna stanica na putovanjima u zavičaj, ako je takvih putovanja više uopće i bilo, a hrvatstvo i hrvatluk bili su jednostavno objašnjenje nečega što je bilo dozlaboga komplicirano i što se svakako trebalo izbjeći. Osim toga, u Osimovom slučaju, kao i u većini naših kuferaških slučajeva, svi ti djedovi i babe bili su katolici, a Crkva je u Sarajevu ionako držala tapiju na hrvatstvo. Na kraju, nacija je tu, ipak, samo jedan element u tom kompliciranom čvoru čovjekovih pripadnosti i bivanja, koji će se mnogo kasnije nazvati identitetom.