U kakofoniji informacija s užarenog Bliskog istoka, ispod radara je prošla vijest da je nekadašnji premijer Izraela Naftali Bennet naveo da bi Turska mogla postati prijetnja za Izrael nakon Irana.
- Pojavljuje se nova turska prijetnja. Turska i Katar imaju utjecaja u Siriji i traže ga u cijeloj regiji. Pokušavaju okrenuti Saudijsku Arabiju protiv nas i stvoriti savez s nuklearnim sunitskim Pakistanom- rekao je Bennet koji je vodio Izrael od 2021. do 2022.
Teolog i stručnjak za Bliski istok Vedran Obućina, govori nam da te izjave ne dolaze iz vedra neba i da se dvije sile bore za hegemoniju na Bliskom istoku.
- Bennett govori da je “Turska novi Iran”, tvrdeći da Ankara s Katarom gradi “neprijateljski sunitski blok” koji jača islamističke pokrete u regiji. Netanyahu priča o “heksagonu” saveza (spominju se Izrael, Indija, Grčka, Cipar i još neke države) kao protu‐teži “radikalnim šiitskim i sunitskim osovinama”. U izraelskom diskursu Turska se povezuje s podrškom Muslimanskom bratstvu i Hamasu, zaoštravanjem nakon Mavi Marmara incidenta 2010.,Erdoganovom sve otvorenijom pro‐palestinskom retorikom,približavanjem Turske Saudijskoj Arabiji i potencijalnim sigurnosnim vezama s nuklearno naoružanim Pakistanom - govori nam Obućina te dodaje da trenutačna vlast u Izraelu sanja o Velikom Izraelu.
- Turska se u izraelskim glavama ne pojavljuje “niotkuda”, nego kao sunitska sila koja kombinira:NATO‐ov status; regionalne ambicije (Sirija, Irak, istočni Mediteran); politizacija i nacionalni islam (AKP, Muslimanska braća) i otvorenu podršku Palestincima i koja, po Bennettovoj interpretaciji, može tijekom vremena izrasti u geopolitički i možda nuklearnu protutežu Iran plus saveznici.
Mislim da je to samo izlika, jer se radi o još jednoj sili koju Izrael mora rušiti kako bi ostvario svoj cilj: regionalni hegemon, Veliki Izrael, na čelu s ekstremnim mesijanskim fanaticima koji čine trenutačnu izraelsku vladu. Oni otvoreno govore da im je to cilj, ali se zbog lobija pokušava opravdati izraelski ratni pohod - smatra Obućina.
U međuvremenu traje rat s Iranom koji ne pokazuje znakove zamora te svakodnevno odgovara na izraelske i američke napade. Sugovornik upozorava da čak i Ali Laridžani koji se smatra predstavnikom umjerenije i pragmatične struje u Teheranu odbacuje mir u ovom trenutku.
- Ali Laridžani, kao tajnik Vijeća za nacionalnu sigurnost i figura inače percipirana kao pragmatičnija, ovdje ide maksimalno tvrdo, jasno kaže: “nećemo pregovarati sa SAD‐om” i naziva Trumpove ciljeve “iluzornima” tvrdi da je Iran “pripremljen za dugi rat” i da je Trump “gurnuo regiju u nepotreban rat”, žrtvujući američke živote za izraelske projekte. To ima tri funkcije: prvo, unutarnja kohezija nakon ubojstva vrhovnog vođe, pokazati da sustav nije slomljen. Drugo, signal SAD‐u da neće dobiti “brzu pobjedu” ni slom volje protivnika. I treće, signal regiji da je Iran spreman platiti cijenu dugog rata, što je poruka i saveznicima (Hezbolah, iračke milicije) da ostanu u liniji - govori nam Obućina.
Rat je kao što se očekivalo stigao i u Libanon gdje šijitski Hezbolah već desetljećima predstavlja državu u državi.
- Libanonska vlada formalno je zabranila vojne aktivnosti Hezbolaha nakon što je on otvorio vatru na Izrael kao odmazdu za ubojstvo iranskog vrhovnog vođe. O ovome postoje izvještaji, ali svi u okviru iste logike: vlada pokušava ograničiti eskalaciju s Izraelom. Hezbolah je realno vojno jači od libanonske vojske i funkcionira kao “država u državi” s vlastitom infrastrukturom, obavještajnim aparatom i socijalnim programima, to je dugogodišnji konsenzus analitičara, i razlog zašto formalne odluke vlade često ostaju mrtvo slovo na papiru - govori nam Vedran Obućina te dodaje da se Hezbolah nikada neće mirno razoružati.
- Hezbolah neće “poslušati” vladu u smislu odricanja od oružja, to bi bio politički suicid i unutarnje raskolničko pitanje, ali može taktički ograničiti intenzitet napada na Izrael kako bi izbjegao totalni rat u trenutku kad je Iran pod direktnim udarom - govori nam te opisuje kaos u toj bliskoistočnoj državi čija se prijestolnica svojedobno nazivala Parizom Bliskog istoka.
- Libanon već ima strukturu “hladnog građanskog rata”: paralelne sigurnosne strukture, vjerske klijentelističke mreže, propalu ekonomiju. No, otvorena, široka međusektaška borba (tipa onoga iz 1975–1990) zahtijevala bi da sunitske, kršćanske i Druze milicije ponovo dignu oružje na Hezbolah, da Hezbolah odgovori ne samo na izraelskom frontu nego i interno. Za sada nema naznaka da velike sunitske i kršćanske skupine žele otvoreni rat s Hezbolahom; njihov primarni strah je izraelsko razaranje Libanona i daljnji kolaps države. Dakle: rizik lokalnih sukoba, atentata, oružanih obračuna, klasični građanski rat punog spektra još je uvijek neizvjestan, više kao dugoročna opasnost ako rat Iran–SAD/Izrael postane kroničan i ako Hezbolah povuče zemlju u stalni front - zaključuje stručnjak.