"Dugo i zamagljeno gledala sam gondolu,kako se povlači iz kanala Grande odlazeći pod jedan od onih mostića preko kojega idu samo ljudi..psi i mace i nismo svjesni kako cijelo vrijeme hodamo po vodi. Sa starih zidova, palača,gledale su me kamene glave surovih duždova, njihovih sluga i konkubina sa krinkama" dobrote i razumijevanja", a kratki glas im nosi eho pakosti. Prohladna jesen Venecije kovala mi je grlo,iz kog nije izalazio ni ton.Jedva, udahnuh zrak, kao da sam zaboravila i disati. Zaključah moj san, starim rđavim ključem.Na njemu su mu izlizane kitnjave strane, skoro pucale pod pažljivim, skoro nježnim pritiskom moje ruke. Znala sam ..ako bih pritisnula, urezao bi mi se u dlan ili pukao. Rekoh si, zadnji put ću sada pogledati u tom pravcu, i pogledala u fasade starih kuća duž rive. Gondole više nije bilo.Stavih dlan na prastara, izrezbarena vrata, a drugom uhvatih za ključ. "Zatvori ih zauvijek" ,čuh glas svojih misli. Zadrhtah od povijesnih "uspomena" koje nošene vjetrom, posve slučajno i polu žive, skoro očešaše i moje rame. Pa, nije zar, Venecija još uvijek šeta svoje snove i nade...Kale su mi pričale priče o umjetnosti čudesnoga grada...kada odjednom nastade kao neka vika. Svakim svojim valom more mi je još bacalo praške nakupljenoga i neostvarenoga impulsa vječnosti.." Potonuti ćeš, sa svojim"katedralama" rekla sam joj...Veneciji, dok me vaporeto vozio za Mestre. Neću ja nikada nestati..zvonio je njen drski smijeh..U kanalu je vjetar odnio i moj bjelkasti šal.

Ne bih hvala mene više nećete vidjeti, em smrde ti kanali po govnima em je bolesno skupo, niti vode nemožeš popit ispod 30 kuna za 2 deci, a da ne pričam o hrani, ništa posebno samo potonule zgrade a o gondolama da ne pričam 100 euro za 15 minuta vožnje hahaha

venecija je preskupa a još i ovo