Sada već davne 2009. godine NK Dinamo najavio je da će tražiti da tri međusobne utakmice Dinama i Hajduka krajem sezone sude strani suci, pri čemu je tadašnji direktor kluba Damir Vrbanović optužio Hajduk da "reketari sudačku organizaciju i pritišće suce".

Bio je to nečuveni, ali za mnoge ipak logičan prijedlog, s obzirom da nitko nije imao veliko povjerenje u hrvatske nogometne suce. 
Prijedlog  je tada, naravno, odbačen, da bi u narednim godinama optuživali upravo Zdravka Mamića da je pokorio sudačku organizaciju i omogućio Dinamu višegodišnju dominaciju u hrvatskom nogometu.

A sada, kad je Zdravko Mamić nakon pravomoćne presude za kriminal u Dinamu zasuo medije i javnost prljavštinama o sucima osječkog kaznenog suda s kojima se družio, putovao i koje je navodno potkupljivao, a sve pod njegovom egidom "reforme pravosuđa", čini se da je došlo vrijeme za razgovor o tome trebaju li strani suci - nakon nogometa - preuzeti najteže kaznene predmete u Hrvatskoj.

U zemlji u kojoj je pravosuđe usko, kapilarno i čini se neraskidivo povezano s vladajućoj politikom, optuženim tajkunima, moćnicima svih vrsta i fela koji se prije ili kasnije nađu pred tim istim pravosuđem.

U špici i konobi

Eto, prije nego što se javnost krenula zabavljati Mamićevim pikanterijama o osječkim sucima, u javnost su izašle fotografije splitskih sudaca na večeri u konobi sa Željkom Kerumom, protiv kojeg se vode postupci na splitskom sudu. A nerijetko su u javnost izlazile fotografije uglednih političara i sudaca s druženja na subotnjim špicama. Oni su kumovi, prijatelji, dio establišmenta, društvena elita.

Uglavnom, ideja o procesuiranju korupcije i visokog kriminala pred stranim sudovima na prvi pogled čini se pretjeranom, ali možda baš i nije. Sjetimo se Haaga i Munchena.

Zločinci i udbaši

U Haagu su se godinama procesuirali ratni zločini na području bivše Jugoslavije za koje se pretpostavljalo da nikada neće biti pošteno i objektivno vođeni pred domaćim sucima. Što se u hrvatskoj praksi više puta vidjelo: na suđenju za Loru, u slučajevima nestanaka dokaza ratnih zločina, u suđenju zločina u Oluji, u javnom slavljenju heroja, a ne zločinaca...

Suđenje bivšim udbašima Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaću u Munchenu podiglo je Hrvatsku na noge, izazvalo žestoke sukobe i isprovociralo optužbe, iz čega je bilo jasno da se takve vrste procesa naprosto ne mogu voditi pred domaćima pravosuđem.

A procesi Ivi Sanaderu, Tomislavu Horvatinčiću, Nadanu Vidoševiću, dijelom i Zdravku Mamiću, Milanu Bandiću i mnogim drugima u proteklih dvadesetak godina mogu uzeti kao primjeri kako je teško doći do poštene, a naročito brze presude. 

Štoviše, mnogi od tih optuženika, a možemo im pridružiti i Ivicu Todorića, tvrdili su da im suđenje pred hrvatskim sudovima neće biti pošteno. Što su također mislili i oni koji su zazivali njihove osuđujuće presude.

Vrhovni sud

Imamo, dakle, suce koji se druže s osuđenicima, s političarima, s tajkunima, sa Željkom Kerumom u konobi, vidimo kako se politiziraju procesi, Ivan Turudić favorit je za novu visoku sudačku dužnost unatoč očitim vezama s osuđenicima i politikom, a javnost kronično nema povjerenja u domaće sudstvo.

I ne samo da se sadašnjeg predsjednika Vrhovnog suda optužuje za primanje višemilijunskog mita, već se političkim prepucavanjima i lomljenjem Ustava i zakona nastoji progurati imenovanje kandidatkinje koja se nije ni javila na javni poziv. 
Valjda se jedino tako može popraviti pravosuđe.

I zašto bi onda ideja o slanju najtežih procesa pred EU sudove zvučala tako nečuveno?

Političari i tajkuni

Bez Haaga ne bismo sudili ratne zločince, bez Munchena ne bismo sudili udbaše, a kako sada izgleda, pred domaćim sudovima praktički je nemoguće osuditi političare, tajkune, moćnike. Ili se naprosto ne vjeruje tim presudama.

Jasno, ovakva ideja nikada se neće ostvariti, kao ni ona o stranim sucima u hrvatskom nogometu. 

Umjesto toga, gledat ćemo suce na špici s političarima ili na putovanjima s osuđenicima ili u konobama s optuženicima ili na političkim imenovanjima ili na medijskim naslovnicama. Iz potpuno krivih razloga.

Iako, kad se bolje pogleda, duga ruka korupcije možda uspije prijeći hrvatsku granicu. Nije li suđenje Zdravku Mamiću upravo zbog sumnji u neovisnost suda iz Zagreba prebačeno u Osijek? Pa vidimo kako je to izgledalo.