Treba rezati koruptivni dio javnog sektora, a ne uzimati onima koji stvaraju javno dobro, rekao je nedavno ekonomist dr. Vuk Vuković, i time naciljao u srce problema, ali je ponudio i premosnicu za jedan nepotreban sukob.
Tko stvara javno dobro? Svi smo se u zadnjih godinu dana - i ne samo tad - uvjerili u to. Javno dobro stvaraju, ili čuvaju, nastavnici (od učitelja do sveučilišnih profesora), a to se javno dobro zove znanje i ono je, zapravo, ključni resurs modernoga gospodarstva.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pogledamo li najjače svjetske kompanije zadnjih deset, dvadeset godina - Facebook, Amazon, Google, Alibabu, Twitter - vidjet ćemo da ni jedna od njih ne spada u tešku industriju, sve su to tvrtke nastale iz glave, iz znanja. Nitko, naravno, neće reći da je naše školstvo u cjelini dobro. Zagrebačko sveučilište već godinama pada na svjetskoj rang listi - pa se mora naći način njegova unapređivanja, uvođenjem više konkurencije, vaučera i sl. Ali riječ je o vitalnom dijelu javnog sektora u koji treba stalno ulagati. U ovoj krizi svi su, doslovce metodom vlastite kože, mogli testirati i vrijednost javnog zdravstva, koji je dio liberala htio posve privatizirati.
Tu je ideju korona virus, nadajmo se, zauvijek pokopao i to je jedina njegova žrtva koja ima smisla. Usput budi rečeno - naši liječnici i sestre bez poteškoća dobivaju poslove u svim zemljama zapada u koje odu, i to je svakako priznanje, no bilo bi puno bolje za ovu zemlju kad bi ostali ovdje. Zdravlje je, nema sumnje, javno dobro: bolest je, između ostalog, i javni trošak, pa se ulaganje u zdravstvo isplati. Klinika za infektivne bolesti “Dr.Fran Mihaljević” spaja ova dva područja, medicinu i znanost, i u oba ima vrhunske rezultate. A bolnica u Lovranu dokaz je da se i u našem sustavu zdravstva može poslovati pozitivno, s dobiti.
Liječnicima 30 posto povišica, ali kome rezati?!
Frontalni sukob javnog i privatnog sektora nije koristan i ne odražava pravo stanje stvari: u oba segmenta postoje vitalni i disfunkcionalni dijelovi, razlika je jedino u tome što kod privatnika ove druge dijelove financiraju oni sami, a u javnom sektoru sve neracionalnosti plaćaju građani, porezima, parafiskalnim nametima, trošarinama, biljezima... No i u državnom aparatu ima pohvalnih segmenata. Digitalizirani sustav katastra, koji je raskrinkao Lovru Kuščevića, i sustav e-Građani, također su dobri primjeri poslovanja u javnom sektoru. Imunološki zavod gurnut je niz liticu - tu je koruptivni dio javnog sektora, o kojem govori Vuk Vuković, počeo uništavati onaj koji stvara javno dobro - ali sad je prilika da se ta pogreška ispravi. Naše knjižnice, od NSK do niza gradskih, dragocjene su ustanove koje vrijede više no što koštaju troškovi njihova održavanja.
Policija je jedna od profesija koje u teškim situacijama, kao i vojska, dokazuju stručnost i kvalitetu, što ne znači da administrativni dio aparata ne bi trebalo smanjivati. Tu je i legendarna Hrvatska gorska služba spašavanja, ponos ove zemlje, u koju bi svakako trebalo ulagati više. Vatrogasci, po pravilu, žanju pohvale od svibnja do listopada; onda se na njihove zasluge zaboravi, nacija pada u zimski san. No vatrogasci svakako spadaju u one dijelove javnog sektora koji su važni, potplaćeni, a s obzirom na klimatske promjene koje stalno povećavaju broj požara, i malobrojni. I najtvrđi zagovornici racionalizacije javnog sektora, poput dr. Borisa Podobnika sa Zagrebačke škole ekonomije i menadžmenta, zalažu se za povećanje njihovih plaća.
- Liječnicima, sestrama i medicinskim tehničarima trebalo bi povećati plaće do 30 posto, ne samo zato što su oni danas supermeni i superžene nego i da ih ne izgubimo kad sve ovo prođe. Policajcima, vojnicima i učiteljima ostaviti istu plaću. Ostali su manje korisni (u koje i sam spadam) ili nekorisni dio javnog i državnog sektora - kaže Podobnik.
Ono što bi trebalo napraviti nisu, dakle, rezovi “sjekirom” nego pametna preraspodjela unutar smanjenog proračuna. Kad bi se Vlada odlučila na digitalizaciju širokog spektra javnih usluga, na tom bi poslu - koji se šire zove digitalna transformacija - mogle zaposliti tisuće ljudi koji danas primaju plaće za nerad. Zašto ne bi zaradili plaću radom, i to takvim od kojeg će silnu korist imati cijelo društvo?
Skočili s 90 na 135 milijardi kuna
- Hrvatska je 2008., središnja država, imala proračun 90 milijardi kuna, ove godine su planirali potrošiti 135 milijardi kuna. Znači, moglo se živjeti i s 90 milijardi kuna. Ako ekonomija padne na razinu iz 2008., zašto se ne bi opet moglo živjeti s 90 milijardi kuna? Sad je pravi trenutak za selektivan pristup i nagrađivanje onih koji obavljaju vitalne funkcije danas u državi. Ali ima vrlo mnogo radnih mjesta koja se mogu digitalizirati, time se povećava efikasnost javnog sektora i smanjuje broj radnih mjesta. Treba vidjeti gdje su moguće mjere štednje kako bi se povećale plaće u onim dijelovima državnog sektora koji pružaju veću efikasnost - rekao je Damir Novotny tjedniku Lider.
Ovdje ne treba zaboraviti ni kulturu. Kad su - nakon izbijanja 2. svjetskog rata - od Winstona Churchilla zatražili da smanji sredstva za umjetnost kako bi u većoj mjeri bio podržan ratni napor, on je odgovorio: “Za što se onda borimo?”.
Koliko su kazališta, audiovizualna industrija, književnost i likovna umjetnost važni za ovu zemlju, možda nije vidljivo na prvi pogled, ali na drugi svakako jest. Kultura je supstancijalna za život jednog naroda i države - stoljećima je hrvatskom narodu predstavljala i jedan od ključnih identitetskih oslonaca - a zadnjih je godina bivala zanemarena i bačena u drugi plan, dosegnuvši dno u vrijeme Karamarkove vladavine, kad su proračunska izdvajanja pala na pola posto.
Nijemci - 50 milijardi eura za spas umjetnika
Njemačka je, u sklopu mjera za spas gospodarstva nakon udara virusa, izdvojila čak 50 milijardi eura za spas umjetnosti i kreativne industrije. A Nijemci nisu narod poznat po razbacivanju novca na nepotrebne stvari.
Ukratko - potrebno je posvuda napraviti jasnu diferencijaciju i neke dijelove javnog sektora dodatno stimulirati, a neke uputiti na tržište. O toj će razdiobi ovisiti i sudbina zemlje.
- Ako izostanu prilagodbe u javnom sektoru, tad će prognoze EK i Vlade biti optimistične te bi pad mogao biti dublji, a oporavak trajati od pet do sedam godina, do nove krize - procjenjuje Novotny.
Prilagodbe bi značile upravo to - odvojimo žito od kukolja, boljima dajmo više, loše skidajmo s proračuna. Inače će nas sve povući u ponor.