Prije no što će pred ratom iz rodnih Graboštana pobjeći na sigurno, tada 15-godišnja Klementina Karanović došla se 30. srpnja 1991. godine u 18 sati, pozdraviti s bakom Rozom i djedom Stjepanom. Živjeli su u kući preko puta njihove, dijelila ih je tek cesta, a s bakom i djedom provela je najljepše dane djetinjstva. I nju i sestru baka i djed su čvrsto zagrlili. Baka je, otirući suze, svakoj unuci dala po deset njemačkih maraka i ispratila ih riječima: 'Kupite si nešto za jelo ako budete gladne'.
POGLEDAJTE VIDEO:
SADRŽAJ SPONZORIRA: ZAGREBAČKA ŽUPANIJA, PLINACRO, KAMGRAD, JANAF
Šest mjeseci kasnije brutalno su ih ubili, a Klementina za njima i dalje traga. Dok u rukama prebire očuvanu novčanicu, jedino što joj je od bake ostalo, s tugom se prisjeća bijega, svog života i traganja za kostima bake i djeda.
Dugo su tragali za istinom
- Kako su ceste bile blokirane, tata, majka, sestra i ja preko šuma smo pješačili do 10-ak kilometara udaljenog sela Staze u kojem je dan ranije tata ostavio auto, a od tamo otišli za Zagreb, u kojem smo kao prognanici živjeli do kraja rata. Nastavila sam školovanje u gimnaziji u Križanićevoj, bila sam povučena i nisam prihvaćala novu sredinu. Budući da smo boravili u organiziranom smještaju, više smo se družili mi prognanici. Moj otac čak je krenuo u Graboštane kako bi izvukao baku i djeda na sigurno, no naletio je na mine i završio u bolnici - otirući suze pripovijeda Klementina, načelnica općine Majur.
Točnih informacija o sudbini njezine bake i djeda nije bilo. Bilo je to vrijeme kada su pojedinci iz Graboštana i okolnih sela uspjeli pobjeći iz tzv. SAO Krajine i domoći se Siska i Zagreba. Sa sobom su nosili i mnoge informacije.
Sretni dani djetinjstva
- Čula sam razgovor sa jednim susjedom-rođakom koji je mojim roditeljima rekao da su moj djed i baka ubijeni. Dugo smo tragali za istinom. To cijelo razdoblje kraja 1991. godine bilo je vrlo mučno za civile Hrvate iz Majura, Stublja i Graboštana, jer su ih pojedini Srbi svakodnevno pljačkali, ubijali, masakrirali i silovali. To se učestalo događalo od pada Hrvatske Kostajnice 12. rujna 1991. Jedan od tih pljačkaša, najzloglasniji, došao je u kuću bake i djeda 05. siječnja 1992. godine. Pretpostavlja se da je baka izgorjela s kućom, a djeda je odveo u susjedno selo. Kasnije sam kroz neke razgovore saznala da su ga mučili cijelu noć i ubili kraj rijeke Sunje.
Čula sam da suljudi iz tog susjednog sela na pravoslavni Badnjak pronašli njegovo truplo i zakopali stotinjak metara uzvodno od rijeke. Sve prikupljene informacije o nestanku roditelja moj je otac predao nadležnim službama. Kopali su, ali nikada nisu pronašli kosti moga djeda - kroz suze govori Klementina. Prisjeća se kako su djed i baka još za života sebi napravili spomenik, no on je prazan. Obitelj Karanović sve ove godine nije imala priliku da ih pokopaju i da se od njih dostojanstveno oproste.
- Da je djed danas živ, imao bi 106 godina i nerealno bi bilo očekivati da je živ.
Ali, voljela bih pronaći bar jednu kost bake i djeda, da se svi skupa smirimo, da se na neki način dostojanstveno od njih oprostimo. Sjećam se da mi je baka govorila da joj, kada umre, moramo paliti lampaš na grobu, jer će nam dolaziti u san.
Iako je njihov grob prazan, na njemu palim lampaše, a zapalim ga i ovdje na spomen obilježju u Majuru gdje su urezana i njihova imena - niže Klementina. Dok gleda njihove zajedničke fotografije, prisjeća se sretnih vremena djetinjstva, kada je s djedom, kobilom i kolima odlazila u njegov vinograd i pomagala mu. Još osjeća miris i okus bakinih buhtli sa pekmezom od šipka.
- Djedu sam pomagala u poljoprivrednim radovima i moj izbor profesije, agronomija, vezan je uz njega. Usadio mi je ljubav prema zemlji i poljoprivredi. A baka... Ona je uvijek bila u kući, zadužena za kolače, buhtle s pekmezom od šipka, ljevuše, s njom sam toliko puno razgovarala.
Više se ljudi moglo spasiti
Nastavili smo živjeti svoj život, ali ta bol i praznina svo ovo vrijeme ostala je potisnuta duboko u nama. Svjesni smo da njih više nema, čak se preispitujemo jesmo li dali sve od sebe da saznamo istinu - brišući suze niže Klementina. Najviše je, priznaje, sve ove godine boli nepravda. Ističe da su civili iz tri okolna sela ostali nezaštićeni i unatoč donekle organiziranom bijegu, smatra da se više tih ljudi moglo izvući iz tog područja i spasiti.
- Imam baku i djeda koje nismo pokopali, još se vode kao nestali. Proučavajući problematiku civilnih žrtava Domovinskog rata, moram istaknuti selo Kostriće. Ima puno sinova i kćeri koji su svoje roditelje u jednom danu izgubili u tom selu. Jer, u Kostrićima su u jednom danu pobijene sve obitelji. Djeca su od svojih roditelja naslijedila zgarište, a kosti nisu pronašli. Nakon rata, država je imala svoju politiku kome se obnavljaju kuće. U toj politici Kostrići nisu bili uračunati. A da je država spaljene kuće obnovila, Kostrići bi danas bili vikend naselje u koje bi ljudi dolazili. Danas tamo živi samo čovjek sa kćerkom - objašnjava Klementina koja želi vjerovati da će doći dan kada će moći pokopati baku i djeda.