Dobitnica nagrade Ponos Hrvatske, 45-godišnja Josipa Galić već desetljećima tiho i predano gradi mostove solidarnosti između Hrvatske i Afrike, između učenika i beskućnika, između onih koji imaju i onih koji trebaju pomoć. Njezina životna filozofija jednostavna je: "Krug dobrote treba se širiti. Postoji više dobra nego negative, samo ga trebamo pokrenuti."
Njena posljednja akcija je pomoći dvjema sestričnama iz Afrike, Machouri (12) i Kevine (7), koje su teško stradale u velikom požaru kad su prodavale benzin, u kojemu je treća djevojčica preminula. Josipa Galić upoznala ih je u prosincu u Africi, gdje često putuje i pomaže djeci u brojnim humanitarnim akcijama koje je pokrenula, a sad želi djevojčicama pomoći da dođu u Hrvatsku na liječenje kako bi im se pružila šansa za život.
Još kao srednjoškolka Josipa se uključila u volontiranje pomažući djeci pogođenoj ratom. Tijekom studija nastavila je djelovati kroz razne udruge i humanitarne akcije.
No, kako sama kaže, humanitarni rad postao je dio njezina identiteta oko 30. godine života kada prvi put odlazi u Afriku.
Rođena je u Širokom Brijegu, a u Zagreb je došla s 14 godina u srednju školu, a za to je vrijeme bila smještena u učeničkom domu Marije Jambrišak, u kojemu je danas ravnateljica.
Ondje je odrasla, ondje se zaposlila na zamjeni, a 2012. dobila posao za stalno kao odgajateljica, dok je 2021. postala ravnateljica.
- Volim taj dom. Tu sam odrastala - kaže. Upravo ondje, radeći s mladima, svakodnevno prenosi vrijednosti empatije i solidarnosti.
Prvi odlazak u Afriku
Godine 2012. prvi put odlazi u Keniju, u sirotište sv. Ante, kamo se kasnije vraća još dva puta. Potom 2016. prvi put putuje u Benin, državu odakle su i teško stradale djevojčice, gdje upoznaje sirotište sv. Ivana Pavla II. Tamo susreće sestru Doroteu i još jednu misionarku koja je, nažalost, kasnije preminula. Ono što je vidjela duboko ju je potreslo.
- Kad bih se vratila u Hrvatsku, razmišljala sam samo o tome kako im pomoći. Kako osigurati sredstva za rad sirotišta. Iz te potrebe rodila se ideja o nabavi automobila za misiju, nastao je dokumentarni film "Auto za Afriku", koji je prikazao kako ljudi ondje žive i čime se misionarke bave. Nakon prikazivanja filma, mnogi su me počeli kontaktirati, a neki su izravno kontaktirali i sestre i pomagati u izgradnji bunara, školovanju djece, kupnji hrane i svemu potrebnom za funkcioniranje sirotišta - priča nam Josipa.
Od 2010. pomaže i domovima za nezbrinutu djecu na Vrhovcu i u domu sv. Josipa u Hrvatskom Leskovcu. Iz tog rada nastala je humanitarna akcija "Mrvica ljubavi".
- Shvatila sam da postoji puno ljudi koji žele pomoći. Jedno je vodilo drugome. Humanitarni rad u Africi prirodno se nadovezao na onaj u Hrvatskoj - dodaje.
Prošle godine pokrenula je akcija za obitelj Miloš, kojoj je kuća izgorjela, a otac preminuo nekoliko mjeseci prije požara. Majka i djeca ostali su bez doma, a djevojčica iz te obitelji učenica je iz učeničkog doma kojeg Josipa vodi.
Zahvaljujući dobroti tisuća ljudi, kuća je, kaže, izgrađena i sada se privodi kraju njezino uređenje.
- To je dokaz da zajedništvo još uvijek postoji - kaže Josipa.
Kuha za beskućnike, posjećuje djecu na onkologiji
U sklopu Ženskog foruma blaženog Alojzija Stepinca, koji okuplja 25 žena, Josipa sudjeluje u djelima milosrđa.
Još prije pandemije rodila se, kaže, ideja da subotama same kuhaju u kuhinji Crkve Sv. Vinka Paulskog u Gundulićevoj, one same kupuju hranu, pripremaju obroke, donose ih i poslužuju beskućnicima.
Kad to nekome ispričam, ljudi često kažu: "Ajme, i ja sam uvijek željela otići kuhati."
- Samo treba napraviti prvi korak - dodaje.
Kroz to društvo žena već četiri godine financiraju školovanje triju djevojaka na mjesečnoj bazi.
Za nju je humanitarad rad način života
Josipa je ujedno i aktivna članica Udruge Fra Mladen Hrkač, koja pomaže oboljelima od teških bolesti.
- Ljudi koji prolaze kroz onkološke bolesti puno su me naučili. O životu. O pomicanju granica. Kada posjećuje djecu oboljelu od karcinoma donosim im dio svoje svakodnevice, pričam im o svojim učenicima, prepričavam duhovite situacije iz doma kako bi im barem nakratko vratila osmijeh. Dođeš k njima i doneseš dio svog života. I kad držim predavanje o humanitarnom radu, želja mi je da ako samo jedna osoba izađe s predavanja i napravi jedno dobro djelo mojoj sreći nema kraja. Ne mora to biti velika stvar. Dovoljno je da učenik bude dobar prema kolegi iz razreda. Da ga ne udari. Da ga ne vrijeđa. Dobrota počinje u malim stvarima - priča nam.
Za Josipu Galić humanitarni rad nije projekt ni kampanja to je način života. Od Afrike do Zagreba, od sirotišta do učeničkog doma, od beskućnika do onkoloških bolesnika njezin rad povezuje ljude i širi mrežu solidarnosti i dobrote.
Dobitnica nagrade Ponos Hrvatske svojim primjerom pokazuje da promjena ne dolazi odozgo, nego iz osobne odluke da budemo bolji jedni prema drugima.
- Postoji više dobra nego negative. Samo ga trebamo pokrenuti - zaključuje.
Nagrada Ponos Hrvatske bit će dodijeljena u ožujku u zagrebačkoj Tvornici kulture, uz prijenos na Drugom programu glavnog partnera ovog projekta, a to je HRT. Priče o dobitnicima možete pratiti od utorka u novinama i na webu 24sata te u emisiji 'Dobro jutro, Hrvatska'.
Organizatori su 24sata i partner HRT, glavni pokrovitelj je PPD, a ostali ponosni pokrovitelji projekta su OTP banka, Hrvatska pošta, HEP, Erste banka, INA, PBZ Card, Admiral, KONČAR, Fina, Hrvatska Lutrija, Telemach, JANAF, Stega tisak i Hotel Puntijar.