Obojicu sam znao iz viđenja, a poznavao sam i njihove očeve, rekao je na sudu Davor Lukić kojeg su 3. kolovoza 1992. u Kakmi, mjesti nedaleko od Benkovca, zarobili Milan Veselinović i Jovo Zečević koji su bili u maskirnim uniformama i naoružani automatskim puškama.
Rezali su ga
Kad su ga zarobili naredili su mu da digne ruke u vis i iz zadnjeg džepa izvadili pištolj kojeg je oLukić stalno nosio samo radi samoobrane tijekom ratnih godina budući da su mu roditelji živjeli u Kakmi, a on u Jankolovici.
Nakon što su mu uzeli pištolj odveli su ga ispred krčme u Kakmi. Milan Veselinović je govorio da ga je trebao ubiti ranije jer da im stvara probleme i da će ga ubiti, ali samo polako. Ispred gostionice mu je Jovo Zečević naredio da legne na zemlju i tada su mu ruke vezali konopcem, a tako vezanog ga tukli nogama po cijelom tijelu.
Tijekom tog maltretiranja Jovo Zečević je iz čizme izvukao nož i stavio mu ga u usta vrteći ga tako da mu je slomio prednja dva zuba i nožem zarezao desni. Potom mu je Jovo Zečević odrezao rukave na košulji i nožem ga zarezivao po koži te ga je zarezao po nosu i iza uha i govorio mu da će mu odrezati uho, a cijelo to vrijeme da je on krvario.
Nakon nekog vremena su ga podigli sa zemlje i uveli ga u gostionicu gdje su ga, u wc-u, prolijevali vodom po cijelom tijelu i dok su bili tamo da je pukao konopac kojim je bio vezan, a tada su ga počeli ponovno udarati jer se navodno sam odvezao.
Nakon toga su ga izveli iz gostionice i odveli nekakvih 20-tak metara do spomenika žrtvama fašizma gdje su ga zavezali za ogradu sa šiljcima. Tukli su ga šakama otraga po leđima, po rebrima. Neki su govorili da su ga tukli vrećama pijeska. Krvario je iz nosa. Potom su ga odveli u Benkovac gdje su ga stavili u samicu, a prethodno mu je jedan razbio lubanju, a nakon Benkovca je odveden u Knin i to na sud pa u istražni zatvor jer je imao pištolj.
Lukić je zbog psihičkog i fizičkog maltretiranja te zadobivenih višestrukih ozljeda glave, prsnog koša, desnog ručnog zgloba te kralješnice, u cijelosti uslijed zarobljeništva, trpio teške psihičke poremećaje s trajnim posljedicama te mu je 1999. utvrđena invalidnost od 60%.
Odluku o kaznenom progonu okrivljenika je prepustio sudu navodeći da su okrivljenici tada imali oko 18 godina i nisu bili svjesni što rade. Nije postavio imovinsko-pravni zahtjev.
Županijski sud u Splitu u odsutnosti je dvojicu ratnih zločinaca nepravomoćno osudio na šest, odnosno na 5,5 godina zatvora.