U hali baranjske firme V.I.F stolarija sve je puno piljevine te miriše na drvo i lak. Više od 150 godina staru zgradu stočne farme poduzetnik Ivica Funarić (44) iz Bilja pretvorio je u proizvodnu halu za izradu stolarije i za stolarske restauratorske poslove. Time se bavi već 12 godina.
POGLEDAJTE VIDEO:
- Firmu V.I.F stolarija otvorio sam prije 12 godina. Stolar sam po struci. Prije sam radio u privatnoj firmi. Primao sam minimalac. Shvatio sam da bih i ja mogao otvoriti firmu jer je stolara sve manje, a posla uvijek ima - rekao je pa pojasnio:
Radio za minimalac pa otvorio firmu
- Nisam se bojao ući u posao jer znam da odlično radim, da posla za stolare ima ako žele raditi. I bio sam u pravu jer danas imam puno posla. Stolarski posao izumire, nema majstora, nema više škole za taj posao, a oni koji to znaju raditi otišli su u inozemstvo. Kad sam planirao otvoriti svoju tvrtku, nisam bio svjestan koliko poreza, davanja i papirologije jedan poduzetnik mora ispoštovati prema našoj državi da bi opstao. Prema mojemu mišljenju, previše ih je. Isprva je zaposlio sebe i jednog radnika. Sad ih ima tri.
- Imam potrebu za više radnika, ali ih zbog tih poreznih davanja ne mogu zaposliti. Naime, kad poplaćam sve što trebam u firmi, isplatim plaće, platim doprinose, knjigovodstveni servis i sve druge troškove, zapravo mi ostane vrlo malo. Doslovce za preživljavanje - priča Funarić, koji kao vlasnik i direktor radi, kako kaže “kao šljaker od jutra od mraka, vječito prljav”.
- Kad nisam u radnoj hali, u kamionu sam, vozim odrađenu robu, ili kupim onu koju tek treba odraditi. Auto mi gotovo i ne treba, iako ga imam, i srednje klase je, par godina star. Zadovoljan je jer je opstao, jer je u Baranji sve manje privatnika koji posluju.
- Na neki način sam ponosan jer sam u posao krenuo bez kredita, bez poticaja, i još nemam potrebu za tim, zapravo se toga klonim. Nisam nikome dužan i poslujem u plusu, no smatram da je to samo jer ja radim za trojicu - rekao je.
Služi se i s nekoliko starih strojeva iz 1965. godine, koje je naslijedio od oca, također stolara. - On me kao malog dječaka učio poslu, kasnije sam tu školu i završio. Ove strojeve ne bih mijenjao ni za kakve nove jer su najbolji - dodao je.
Tijekom gospodarske krize imao je problema s naplatama, no kaže da je to razdoblje iza njega.
Gazda koji radi 24 sata na dan
- Ako procijenim da mi ne mogu platiti posao, ne uzimam ga - kaže Funarić.
Od njegove firme živi njegova četveročlana obitelj, jer ima dvoje djece, ali i obitelji njegova dva radnika, otac i sin, koji doma imaju devet članova obitelji. Njihove plaće su, smatra Funarić, solidne.
- Dobiju do 5000 kuna, ali rade isključivo 8 sati, ne rade ni jednu subotu. Samo gazda firme radi 24 sata. Ponekad mi žena i djeca dođu u halu pomoći lakirati jer znaju da me neće vidjeti do ponoći ako ne pomognu - rekao je nasmijano.
Otac četvero djece, diplomirani ekonomist, zamjenik predsjednika Izvršnog odbora Udruge malih i srednjih poduzetnika Petar Šimić (35) druga je generacija u vođenju poznate hrvatske špediterske tvrtke Primacošped d.o.o. Godišnje imaju prihode od gotovo 84 milijuna kuna, a neto dobit nešto manju od 400.000 kuna. No ni njegova tvrtka nije imuna na sve nedaće s kojima se ovdje susreću poduzetnici. - Glavna moja zamjerka je što se ne pomaže kompanijama koje se bave izvozom, a mislim da je to jedini mogući način kako prosječan čovjek može imati veću plaću. Biti poduzetnik u Hrvatskoj znači osjetiti sve što se događa na tržištu od Agrokora, Uljanika, možda Petrokemije... Premala smo zemlja da bismo se mogli izolirati od takvih potresa - smatra Šimić, čija je tvrtka preživjela sve hrvatske vlade i zakone koje su donosili. Iako kaže da mu se čini kako je ova Vlada bolja od bilo koje dosadašnje (barem koje on pamti u zadnjih 15-ak godina), smatra da su poreznom reformom napravili veliki propust.
- Prvi put u povijesti Hrvatske imate potpunu suglasnost poslodavaca i sindikata oko rasterećenja plaća. I Vlada propusti iskoristiti tu priliku. Naime, imali su priliku zakucati tricu i poentirati i kod poslodavaca i kod radnika. Umjesto toga, oni smanjuju PDV, a s 0,7 posto rasterećuju rad. I dalje ne shvaćaju da je radnicima važnije da imaju npr. 300 kuna više koje će oni trošiti kako žele od smanjenja PDV-a – rekao je. Šimić se poput mnogih naših poduzetnika čudi prašumi nameta od kojih za neke ni ne zna u koje svrhe se na kraju koriste. - Mi vam godišnje plaćamo oko 100.000 kuna Turističkoj zajednici Grada Zagreba. Pojma nema gdje ti novci idu. Ima takvih pet, šest različitih nameta i ne znamo za što služe - kaže Šimić.
Ujedno smatra da je boljka i kod poslodavaca koji upozore jednom i utihnu jer se izgube u svojim problemima. Šimić je zadnjih desetak godina u obiteljskom biznisu. Prije toga je radio kao konzultant u Deloitteu. Iskusio je kako je raditi za nekoga drugog i kako je voditi svoj posao.
- Teško je to usporediti i to može razumjeti samo onaj koji je to prošao ili prolazi. Biti poduzetnik u Hrvatskoj, razvijati biznis, nemoguće je bez banaka jer nemate dovoljno kapitala i nema više takve marže da ja mogu zaraditi 30 posto i to dalje ulagati. Zaradi se 5, 6 ili 7 posto. Kako biste se razvijali, trebate koristiti banke i kredite - kaže pa pojašnjava zbog čega smatra da je to bitno znati: “E sad, ako ste mali poduzetnik, nužno je da date osobne zadužnice i ulažete osobnu imovinu. To znači da vi svaki dan kad idete na posao znate da ste riskirali obitelj, djecu, kuću i posao. Takav rizik nije za svakoga, ne može se svatko s time nositi. A takav rizik vuče golemi nivo angažiranosti i odgovornosti. To znači razmišljati o poslu 24 sata jer si na kocku stavio puno više od kapitala. To je ključna stvar. Kad radiš za nekoga, odeš doma znajući da si svoje odradio. Kao poduzetnik živiš svoj posao, spavaš s njim i sanjaš ga”. Na pitanje kako se oni nose s problemom manjka radnika na tržištu i kako ih zadržava pojašnjava: “Naravno da i mi imamo s time problema kao i svi, no radimo kompromise. Pod tim mislim da kroz božićnice, bonuse za dovođenje novih radnika, pa sve do financijske pomoći, kad im je najteže. Ako, primjerice, izgube člana obitelji, tako im pokušavamo malo olakšati. Istina je da nam je prosjek plaća nešto više od 4600 kuna, no vozačima primanja izađu puno više zbog izdašnih dnevnica. Samo se zahvaljujući tome možemo nositi s plaćama zapadne Europe”. A na tom Zapadu, kaže, plaće vozača kreću se oko 2600 eura. Napominje da Hrvatska ne profitira kad se otvara npr. nova prodavaonica namještaja i najavi zapošljavanje 100 novih radnika.
- To vam automatski znači da se netko drugi gasi sa 100 radnika na drugome mjestu u zemlji. Zato me to ne veseli – rekao je. Ono što će kreirati ova radna mjesta jest kad netko ulaže u nešto što će prodavati vani. Na pitanje kako oni posluju kaže: “Mi smo jedna od najvećih domaćih špediterskih i prijevozničkih tvrtki. Zapošljavamo 180 radnika, ove godine ćemo biti blizu 100 milijuna kuna prihoda. Oko 40 posto našeg biznisa je izvoz, a to znači da radimo za vodeće svjetske i europske kompanije, ali i niz domaćih kompanija”.
Šimić ističe kako se poslovni uspjesi ne postižu preko noći.