Početkom 1973. godine, Uganda je već duboko zagazila u jedno od najmračnijih razdoblja svoje povijesti pod vodstvom Ida Amina Dade, koji je dvije godine ranije došao na vlast vojnim pučem. Iako je njegov režim u početku uživao određenu potporu među stanovništvom, vrlo brzo je prerastao u vladavinu terora koja će obilježiti povijest ove istočnoafričke zemlje.
Amin, bivši boksač i vojni časnik koji se uspeo kroz redove britanske kolonijalne vojske, uspostavio je brutalni sustav vladavine koji se temeljio na osobnom kultu ličnosti i ekstremnom nasilju. Njegove odluke iz 1972. godine, posebice protjerivanje azijske manjine iz Ugande, dovele su do početka gospodarskog kolapsa zemlje koji se nastavio tijekom 1973. godine.
Amnesty International 1973. počinje bilježiti dramatičan porast kršenja ljudskih prava u Ugandi. Aminov režim provodio je masovna ubojstva političkih protivnika, intelektualaca i pripadnika određenih etničkih skupina, posebice plemena Acholi i Lango. Procjene o broju žrtava njegovog režima kreću se od 100.000 do 500.000 ljudi.
Kritike sa svih strana
Međunarodna zajednica sve je glasnije osuđivala Aminovu vladavinu. Velika Britanija je posebno isticala rasnu diskriminaciju i nečovječno postupanje prema civilima, dok su Sjedinjene Američke Države počele smanjivati svoju pomoć Ugandi. Međutim, Amin je pronašao nove saveznike u Libiji i Sovjetskom Savezu, koji su mu pružali vojnu i financijsku potporu.
Posebno zabrinjavajuća bila je Aminova sklonost ekstremnom nasilju i ekscentričnom ponašanju. Svjedočanstva govore o osobnom sudjelovanju u mučenjima i ubojstvima, dok je istovremeno sebi dodjeljivao grandiozne titule i javno se hvalisao svojom moći. Njegovi sigurnosni aparati, posebice Državni istražni ured i Jedinica za javnu sigurnost, provodili su sustavni teror nad stanovništvom.
Gospodarstvo zemlje bilo je u slobodnom padu nakon protjerivanja azijske manjine koja je činila značajan dio poslovne i profesionalne klase. Trgovine su ostajale prazne, industrija je propadala, a infrastruktura se raspadala. Amin je odgovarao na krizu dodatnim represivnim mjerama i bizarnim ekonomskim odlukama koje su samo pogoršavale situaciju.
Godina 1973. označila je trenutak kada je međunarodna zajednica konačno u potpunosti shvatila razmjere užasa koji se događaju u Ugandi. Ipak, Aminova vladavina nastavit će se još šest godina, sve do njegovog svrgavanja 1979. godine nakon rata s Tanzanijom.