Ako je u kuhinji pretoplo, a vi prepunite svoj stari hladnjak, on više neće biti u stanju rashladiti sve te stvari: boce s pićem, sir, šunku, maslac, mlijeko… Na isti način funkcioniraju i uređaji za klimatizaciju: ako je vani plus četrdeset, objekat ima slabu izolaciju ili, na primjer, prostrane i zatamnjene staklene stijene, koje nisu zaklonjene zastorima, a unutra uđe mnoštvo ljudskih tijela s prosječnom temperaturom +36,8, klimatizacija neće funkcionirati. Vođene tim i za djelatnike i djelatnice Ministarstva unutarnjih poslova lako razumljivim pravilom, službenice Policijske uprave karlovačke sa šaltera za osobne iskaznice, vozačke dozvole itd, upućivale su, ili bolje rečeno istjerivale građane van, na plus četrdeset, da svojim tijelima ne bi klimatizacijskom uređaju otežavali rad i da bi njima, službenicama, bilo ugodno svježe, te da bi mogle raditi svoj posao.
Njihovo je s jedne strane bilo u skladu s razumom, ali je s druge strane bilo bezosjećajno i neljudsko. Vjerojatno je bilo i protuzakonito, ali njih za to nije briga, a shvatit ćemo i zašto. Pritom, njihova je savjest bila savršeno mirna, bez obzira na to što su žene, djecu i starce, zdrave, a možda i bolesne, svjesno dovodile u situaciju koja će im možda ugroziti život. Savjest im, naime, govori da su one, ipak, djelatnice Ministarstva unutarnjih poslova, one su vlast u Republici Hrvatskoj, te im, ta njihova savjest, dalje govori i da su one tu cijeli božji dan, u prostorijama s nemoćnim (vjerojatno nepropisno održavanim, predugo neočišćenim) klimatizacijskim uređajima, koji više ne funkcioniraju ako je unutra puno tijela, dok su građani koje upućuju van tu samo dok ne obave ono što imaju. Savjest u ljudi je takva, naročito u društvima kakvo je naše, da u svakoj imalo izazovnijoj situaciji pronalaze načina da je umire i utišaju. Sretna su, u pravilu slobodna i bogata, ona društva u kojima nije tako.
Eric Mišić mladi je čovjek, dvadeset i sedam mu je godina, koji se tu slučajno zatekao - i on je, naime, došao podići osobnu iskaznicu i vozačku dozvolu. Kada mu je službenica nakon uzimanja broja na redomatu naložila da izađe van, on je to i učinio. Stajao je s ostalima, tijelo uz tijelo, pod slabom sjenom nadstrešnice, sve dok nije shvatio u čemu se našao. Tada se najednom pretvorio u vođu ustanka. Rekao je ljudima da uđu unutra, jer neljudski je to što im rade, i počeo je snimati ono što se događalo. A policijske je prostorije, vidi kurca!, u zemljama kakva je naša, zabranjeno snimati, jer tu ima nekih tajni. Istovremeno, međutim, važno je snimati, jer to je jedini način da ne budeš potvoren, da ti poslije u lice ne lažu o onom što se događalo.
Službenice Ministarstva unutarnjih poslova na to su pozvale svoje kolege u odorama, oni su ispitali mladića koji je građane vratio u klimatiziranu prostoriju, te su pokrenuli postupak u kojem će, u to nema nikakve sumnje, Eric Mišić najebati. Međutim, snimka događaja objavljena je na internetu, što je izazvalo očekivanu, po policiju neugodnu reakciju. Jedan od doista malobrojnih pozitivnih učinaka digitalnog doba i opće pokrivenosti fotografskim kamerama, kao i hajkačke naravi rulje na društvenim mrežama, jest taj da svemu tome nisu izloženi samo nezaštićeni pojedinci, nego i institucije kakva je policija, zadužena za čuvanje društvenog mira i društvene laži.
Nije trebalo dugo čekati, pa da Policijska uprava karlovačka izda saopćenje. U tom su saopćenju ustvrdili da nisu službenice Ministarstva unutarnjih poslova izbacivale ljude na žegu, nego su ljudi sami izlazili van, jer je unutra bilo vruće, pošto klima nije radila. Smisao ove policijske laži je da se Eric Mišić nesumnjivo inkriminira, da ga se proizvede u huligana, ali, važnije od toga, da se službenice MUP-a i MUP zaštite od mogućih optužbi da su svojim postupanjem u opasnost dovodili zdravlje građana. Pritom, kako to već često biva kada policija laže, građanima pripisali su posve iracionalno ponašanje, pretvorili su ih u budale, koje na plus četrdeset izlaze van, da se osvježe. Upitate li se ikad kako nastaje stereotip glupog policajca, koji naseljava (uglavnom) loše šale i viceve, i iritantan je kao i svaki stereotip ove vrste, odgovor vam je upravo u ovakvim priopćenjima. Ako život shvatimo kao veliku pripovijest, a obično ga tako i shvaćamo u svojemu suobraćanju s drugim ljudima, onda je samo netko vrlo glup mogao ljudima pripisati da su svojom voljom iz polu-klimatiziranih prostora izašli na žegu. Ili kako bismo u još jednoj također glupoj pripovijesti formulirali: ravno na “toplotni udar”.
Postoji u svemu ovom još nešto što su izvjestitelji i kroničari zbivanja začudo previdjeli. Naime, prema svjedočenjima ljudi i tvrdnjama Erica Mišića, klimatizacijski uređaji su normalno radili (temperatura u prostoriji je, prema Mišiću, bila +27), dok Policijska uprava u svom priopćenju tvrdi da su klimatizacijski uređaji bili “u kvaru” i da je iz njih “izlazio topli zrak”, pa kažu da je tek sutradan, u petak, klima popravljena. Ako je tako, ako je stvarno iz uređaja izlazio topli zrak, a uređaj je odmah u petak popravljen, to može značiti samo jedno: uređaj je trebalo očistiti. Za popravku svakog drugog kvara trebalo bi više vremena. Neočišćeni uređaj radi, ali ne hladi! Dakle, ako nam je dopušteno dalje zaključivati, karlovačka se policija neodgovorno i nedomaćinski odnosila prema prostoru i sredstvima koji su joj stavljeni na raspolaganje, nisu redovito čistili klimatizacijske uređaje, čime su svoje djelatnice i djelatnike, ali mnogo važnije od toga i građane koji financiraju njihov rad i koji su platili i taj prostor, i te klimatizacijske uređaje, doveli u potencijalnu zdravstvenu opasnost. Dakle, da je klimatizacijski uređaj bio prema pravilima na vrijeme očišćen, ništa od ovog se ne bi dogodilo. U Ministarstvu unutarnjih poslova, negdje u Policijskoj upravi Karlovac, zaposlena je osoba koja snosi izravnu odgovornost za cijeli događaj.
No, zašto su ljudi tako disciplinirano, svi odreda, izlazili, kada su ih policijske službenice izbacivale iz (polu)klimatiziranog prostora? Zašto se nisu borili za svoja građanska i ljudska prava, nego su pognuli glave i šutke produžili prema krematoriju? Odgovor na ovo pitanje vrlo je jednostavan i krajnje tragičan: zato što ne vjeruju da u Hrvatskoj, naročito u prostorima Ministarstva unutarnjih poslova, njihova građanska i ljudska prava funkcionalno postoje. Zašto se nisu pobunili? Zato što su ih autoritarne vlasti, policija, sud, Crkva, uvjerili da pobuna nije moguća, jer je svaka pobuna protiv - Hrvatske. A svi koji se u vezi bilo čega bune su četnici, komunisti, Jugoslaveni, Židovi, muslimani, Srbi… Autoritarne vlasti ljude su uvjerile da moraju podnositi i istjerivanje iz klimatiziranih prostora, i trovanje Like, i posvemašnju pljačku zemlje, jer je sve osim podnošenja neprijateljski čin prema domu i domovini.
Ljudi koji po nalogu službenica šutke i pognute glave izlaze van, pred uključeni prirodni krematorij, i koji čak s izvjesnom zahvalnošću ulaze unutra tek kad ih se prozove, ne razmišljaju što im se događa, u čemu sudjeluju i tko su oni pred kojima se tako smjerno povijaju. Eric Mišić, mladić o kojem ne znamo ništa, također je krenuo prema krematoriju, ali mu je onda sinula misao. Iznutra obasjan idejom slobode, ljudima je u dvije riječi objasnio što im se događa i pozvao ih da uđu unutra. Ustvari pozvao ih je da poštuju zemlju u kojoj žive tako što će sebe poštovati u toj zemlji. Bez samopoštovanja nema patriotizma, a patriotizam bez samopoštovanja je obmana, ropstvo, priglupi nacionalizam. Nema nikakve sumnje da bi autoritarna vlast željela najstrože kazniti Erica Mišića. Ali ne tako da ga spale na lomači, zatvore na dugogodišnju robiju, ispišu mu prijeteće grafite po fasadi kuće u kojoj živi… Oni će ga najstrože kazniti tako što će ga na kraju pohvaliti i pretvoriti u jednog od njih. To je najefikasniji način na koji autoritarni režimi osujećuju pobunu. Nadajmo se da se Eric Mišić neće dati, nego da će otići u neku svoju Irsku, Njemačku, Austriju… Tamo ga osjećaj za pravdu neće tako skupo koštati.