Kaže Mihajlo Hrastov, osuđenik za ubojstvo 13 nenaoružanih ratnih zarobljenika na Koranskom mostu 1991. godine: "Na ovom muralu sasvim slučajno sam ja, mogao je to biti bilo tko od mojih suboraca".

Krivo, na muralu prije dva dana otkrivenom u Karlovcu kod poprišta jednog od najgorih zločina iz Domovinskog rata namjerno se nalazi upravo onaj pripadnik Gromova koji je postreljao nenaoružane rezerviste JNA.

Kaže Mihajlo Hrastov: "Sada gledam u svoju braću po oružju i mlade i BBB koji su mural oslikali i smatram da je to spomen na sve hrvatske branitelje".

Ne, mural osuđenog egzekutora nenaoružanih ljudi ne smije biti spomen na sve hrvatske branitelje, jer branitelji nisu i ne bi smjeli biti ubojice.

"Gledajmo u budućnost"

Kaže predsjednik Udruge specijalne policije Grom Karlovac Josip Slačanin na otvorenju murala: "Mišo Hrastov je s našim dečkima specijalcima napravio veliku stvar, odgovorno to kažem, jer da nije bilo tog čina možda ni nas sada ovdje ne bi bilo".

Krivo, strijeljanje nenaoružanih zarobljenika nije nikakav herojski čin oslobođenja Karlovca i Hrvatske. Njih bi bilo i da zarobljenici nisu pobijeni.

I kaže Slačanin: "Mišo odradio svoje mrcvarenje i sada treba gledati u budućnost".

Kakva nas to budućnost čeka kad se slave osuđeni ubojice, ratni zločinci, strijeljanje zarobljenika, identificiranje branitelja s ubojicama, povezivanje Domovinskog rata sa zločinima i poistovjećivanje mladih upravo s osuđenim Hrastovom, a ne s nekim drugim, neosuđenim braniteljima? 

Zašto je upravo Hrastov simbol herojstva? Zar ne postoji nitko drugi?

Hrastov kao primjer

Kakvu to budućnost može očekivati zemlja koja počiva na Hrastovu, čovjeku kojega hrvatsko pravosuđe nije željelo 25 godina osuditi, unatoč jasnim dokazima da je u gluho doba noći pobio strojnicom 13 zarobljenika, a dvojicu ranio?

Nekad se u školama učilo o NOB-u kroz primjere partizana koji su poginuli u borbama ili su spašavali nevine. Bila je to propaganda, ali pomno plasirana. Sad će se o Domovinskom ratu učiti kroz primjer osobe koja je postreljala nenaoružane.

I lokalni HDZ je u tome sudjelovao.

U 3,45 sati ujutro, točno na obljetnicu zločina 1991. godine, na Gradskom vijeću u Karlovcu HDZ je s partnerima donio odluku da se Koranski most preimenuje u most Specijalne jedinice policije Grom. Nisu imali hrabrosti nazvati ga po Hrastovu, ali mural je odradio svoju simboliku.

Zar nema većih heroja?

Ako su Gromovi zaslužili most, zašto je imenovanje odrađeno točno na dan kad je počinjen zločin koji je obilježio i tu jedinicu specijalne policije? Zašto se Gromovi ne distanciraju od Hrastova, umjesto da se povezuju s njim?

Kakvo je to onda okretanje budućnosti?

Buduće generacije prolazit će pored murala Mihajla Hrastova i učiti o tome da je on bio veliki heroj koji je spasio Karlovac tako što je postreljao nenaoružane zarobljenike vezane žicom. Spasili su se oni koji su skočili u rijeku. Da nisu, i njih bi bio strijeljao.

Kakvo je to poimanje junaštva i herojstva?

Prošlo je trideset godina od tog čina, hrvatski sudovi donijeli su osuđujući presudu za Hrastova, presudu koja i služi tome da se Domovinski rat zajedno s braniteljima, kao proglašenim svetinjama, distancira od zločina koji stigmatiziraju tu svetinju.

Vraćanje digniteta?

Ali HDZ, Bad Blue Boysi i braniteljske udruge veličaju zločin i slave zločinca. To je njihova ideja vraćanja digniteta Domovinskom ratu i braniteljima. 

I to u državi u kojoj 25 godina nakon rata Ministarstvo branitelja, odnosno HDZ, otvara proceduru za još veće povećanje broja branitelja, pa i s financijskim povlasticama. Kupujući time podršku i glasove na račun državnog proračuna.

I u kojoj predsjednik Republike osporava presude Haškog suda i rehabilitira osuđene ratne zločince.

Mihajlo Hrastov je simbol, ikona i zaštitni znak Gromova, a sada i Karlovca, kao i karlovačkog HDZ-a. Odsad, kritika na račun osuđenog zločinca bit će kritika na račun Domovinskog rata i Gromova.

I nikome ništa.