Otkad su počeli prekapati Petrovačku dolu, nadam se da će tamo pronaći i kosti moga oca i njegova posinka Zorislava. Nakon toliko godina traženja i iščekivanja, voljela bih znati gdje mi je otac, posebno zato što je bio jedan od heroja obrane Vukovara i prvi zapovjednik Sajmišta, kaže nam Katica Pavletić, kći Damjana Samardžića, poznatog po ratnom nadimku Veliki Bojler.
Samardžić je imao 46 godina kad je nestao iz vukovarske bolnice, nakon pada grada, a s njim je bio 18-godišnji posinak Zorislav Gašpar, kojemu se također gubi svaki trag nakon što su ih odveli iz dvorišta bolnice.
Prije rata Damjan je godinama radio kao privatni autoprijevoznik. Bio je oženjen, najprije s Nevenkom, iz tog braka ima kćeri Zoru i Katicu, a potom se rastao i počeo živjeti s Vidom Gašpar, ženom koja je u taj brak ušla sa sinom Zorislavom. Dobili su i zajedničko dijete, Marka Samardžića. Zorislav je očuha Damjana doživljavao kao oca, pa se, nakon što je 1991. pobjegao sa služenja vojnog roka iz JNA, pridružio očuhu u obrani Vukovara.
Kao iskreni domoljub, Damjan je početkom '90-ih bio jedan od aktivnih sudionika demokratskih promjena i, čim su počela puškaranja u Vukovaru, uključio se u organiziranje obrane Sajmišta, gdje je živio. Tadašnji zapovjednik obrane grada, Tomislav Merčep, dodijelio mu je radiostanicu, oružje za obranu Sajmišta i bombe, koje je Damjan držao u svojoj kući, u kojoj je napravio mali stožer obrane Sajmišta. Nakon što su ga prebacili u postrojbu na Opatovcu, rukovanje radiostanicom kojom je javljao kretanje vojske i njihovih oklopnjaka preuzela je njegova supruga Vida.
Postao je prvi zapovjednik obrane Sajmišta, a tu "titulu" s mržnjom su popratili pripadnici srpske Teritorijalne obrane, koji su raspisali tjeralicu za Samardžićem nudeći 30.000 maraka onome tko im ga dovede živog.
Zapovjednici obrane Vukovara znaju da je Damjan dobio ratni nadimak Veliki Bojler po svojem velikom trbuhu. Naime, kad su tek bili organizirali obranu Sajmišta, on je kao prvi zapovjednik za zamjenika dobio Zlatka Šutkovića. Kako su obojica imali velik trbuh, dali su sebi nadimke Veliki Bojler i Mali Bojler.
Nakon što su oni otišli u postrojbu ZNG-a na Opatovcu, novi je zapovjednik, Petar Kačić, njima u čast, uzeo nadimak Srednji Bojler, a njegov zamjenik Miroslav Sučić postao je Bojlerčić.
Nakon pada grada Samardžić se, kao i svi branitelji, povukao u vukovarsku bolnicu. S njim su ondje bili i supruga Vida Gašpar, njihov desetogodišnji sin Marko Samardžić i posinak Zorislav Gašpar. Vida je uspjela spasiti sina Marka, ali ne i Zorislava i Damjana.
Zorislav je odmah nakon gimnazije otišao u JNA, odakle je pobjegao u lipnju 1991. i pridružio se ZNG-u.
Polovicom rujna, kako su napadi na području Sajmišta bili sve jači, Zorislav zadužuje skupinu minobacača 82 mm. To je znanje stekao u JNA služeći vojni rok i dobro ga primijenio u obrani protiv agresora. Toliko je precizno pogađao ciljeve da su mu izvidnici preko Motorole zahvaljivali: "To, Gašo, svaka čast, rasturio si ih, samo da vidiš kako bježe". Nisu razmišljali da sve to sluša i neprijatelj i da mu zato, jer su ga mnogi u gradu poznavali, pišu smrtnu kaznu. Govorio je zato da ga ne zovu nadimkom nego pod šiframa, kao i druge. Preživio je pakao Vukovara, ali ne i predaju u bolnici.
Njegova majka Vida umrla je prije dvije godine svakog dana iščekujući vijest da su pronađene njegove kosti.
Zorislav je bio ranjen u potiljak, ali je takav uspio doći do bolnice. S očuhom Damjanom planirao je proboj, no Vida ih je molila da ne idu, da se ne razdvajaju. Ostali su s njom, ali su ih svejedno razdvojili i obojicu odveli na Ovčaru.
Nažalost, obojica su živi pali četnicima u ruke.
- Da su tata i Zorislav odvedeni iz bolnice na kamionima JNA po nalogu majora Šljivančanina, doznala sam od polubrata Marka i tatine supruge Vide. Rekli su da se ne zna kamo su ih odveli, a godinama kasnije doznali smo da su odvedeni na Ovčaru. Pratili smo suđenja i svjedočenja o događajima na Ovčari i jedan je svjedok izjavio da je u jednom od hangara vidio tatu. Dok su ga uvodili u hangar, prolazio je kroz špalir četnika koji su ga udarali rukama i nogama, divljački. Potom ga je grupa od 5-6 njih, odjevenih u maskirne i uniforme JNA, tukla dok je ležao na podu. Doslovce su skakali nogama po grudnom košu, udarali njegovom glavom o betonski pod. Nakon dvadesetak minuta tog divljačkog zlostavljanja konstatirali su da je mrtav i ostavili ga tamo. Kažu da na Petrovačkoj doli ima još 50-ak posmrtnih ostataka, a to bi onda mogli biti svi ti koji nedostaju s Ovčare - nada se Damjanova kći Katica.
Pretpostavlja se da su ubijeni Damjan i Zorislav, kao posljednja skupina zarobljenika na Ovčari, zakopani u kanal pored hangara. Njihova su tijela nakon nekog vremena iz toga kanala izvadili i premjestili na drugu lokaciju, za kojom se još neuspješno traga.
Katica je pratila suđenja za Ovčaru
Dok su oca uvodili u hangar, prolazio je kroz špalir četnika koji su ga divljački udarali rukama i nogama, divljački