Brutalan ruski napad na Ukrajinu 2022. i okupacija ukrajinskog teritorija učinili su na neko vrijeme neumjesnim javno isticati “rusofilstvo” a posebno “putinofilstvo”. Međutim, to vrijeme se očito bliži kraju. Najavljenim pregovorima Donalda Trumpa i Vladimira Putina polako se otvaraju vrata ormara svima onima koji su iz različitih razloga prethodne tri godine taktički zašutjeli. Nema sumnje da će tu priliku najprije iskoristiti oni zdesna. Opće je poznato da se desničari iz cijele Europe ne dive Putinu zbog njegovih uspjeha u borbi protiv korupcije, jačanja demokratskih kapaciteta u ruskom društvu ili diplomatskih vještina u vanjskoj politici. Njima se Putin sviđa zato što je uspostavio autokratsko društvo, onemogućio demokraciju, uništio pravnu državu, pokazao prijezir prema liberalizmu i vratio nasilno mijenjanje granica kao novi/stari način rješavanja međunarodnih problema. Uostalom, iz istih razloga su priželjkivali i pobjedu Donalda Trumpa.
Novo normalno će sigurno potaknuti i raspravu oko tzv. rusofilstva. Pojam je to koji podrazumijeva štošta. Od ljubavi prema ruskoj kulturi, umjetnosti i književnosti, preko osjećaja povezanosti s Rusima po vjerskom (pravoslavnom) principu i ponosa na uspjehe Crvene armije tijekom Drugog svjetskog rata, pa sve do žala nad neuspjelom komunističkom alternativom Sovjetskog Saveza kapitalističkom Zapadu. Osobno bih volio da ljudi što više čitaju knjige Bulgakova i Zamjatina, slušaju djela Čajkovskog i Musorgskog ili gledaju filmove Zvjaginceva. Ali uživanje u svemu lijepom i pozitivnom što su Rusi donijeli čovječanstvu ne isključuje, nego podrazumijeva kritiku i osudu svih negativnih pojava koje im idu na dušu. Kako u prošlosti, tako i danas.
Kad je u pitanju aktualna situacija, tj. rat koji je Rusija povela protiv Ukrajine, uz činjenicu da budućnost neke zemlje dogovaraju druge dvije od kojih je jedna ujedno i agresor, posebno me smeta još nešto. Kako smo i zašto došli do toga da se ruske teritorijalne aspiracije i ruski strateški interesi opravdavaju i prihvaćaju kao nešto normalno? Tako možemo čuti da je normalno da Rusija traži da Ukrajina ne uđe u NATO. Jer time bi se Rusija osjećala nesigurno, tj. strahovala bi od napada na svoj teritorij. Iako u 76 godina postojanja i uz sva dosadašnja proširenja NATO nikad nije pokazao želju da napadne Rusiju. Ako je netko prijetio stabilnosti Europe u proteklih osam desetljeća i vojnom silom ugrožavao druge zemlje, onda su to uglavnom bili ruski tenkovi.
Sve glasnije se čuju i opravdanja za predaju Rusiji ukrajinskih teritorija na kojima živi rusko stanovništvo. Da podsjetim, govorimo o Ukrajini koja je neovisna država s međunarodno priznatim granicama. Ako se Rusiji dopusti da nasilno pripoji tuđi teritorij, zašto bi se takav princip uskratio bilo kome drugome?
Opravdavanje Putinove vanjske politike iz usta europskih i svjetskih desničara još i mogu shvatiti. Ali kad pravo Ukrajini da uđe u NATO negiraju, a pravo Rusiji da pripoji ukrajinski teritorij daju hrvatski desničari (ili bilo tko u Hrvatskoj), onda se pitam znaju li ti ljudi išta o suvremenoj hrvatskoj povijesti.
Ajmo zamisliti ovakav scenarij. Početkom 1990-ih Hrvatska želi neovisnost, ali i ulazak u NATO. Ne zato da bi ikoga napala, nego da bi se osigurala od mogućeg napada. S druge strane, Srbija, tj. Jugoslavija protivi se hrvatskoj neovisnosti, ali i ulasku u NATO jer kao nesvrstana zemlja to smatra prijetnjom po svoju sigurnost. To što NATO desetljećima nikad nije pokazao namjeru napasti Jugoslaviju nije bitno. Vlasti u Beogradu smatraju da je njihovo pravo da pred svojim granicama nemaju NATO vojnike. Kako bi pokazala da misli ozbiljno, Jugoslavenska armija pod zapovjedništvom Slobodana Miloševića preventivno napada Hrvatsku. Kao povod koristi nezadovoljstvo tamošnjeg srpskog stanovništva i pomaže separatističke ambicije nekoliko “srpskih” regija. S obzirom na važnu ulogu Jugoslavije tijekom Hladnog rata i njezin utjecaj u svijetu, Međunarodna zajednica uvažava i prihvaća argumente protiv hrvatskog ulaska u NATO, ali prihvaća neovisnost Hrvatske. Za svaki slučaj, da ne naljuti nesvrstanu Jugoslaviju, Europska unija odlučuje preispitati odluku da Hrvatsku primi u svoje članstvo. Uz sve to, a kako bi dodatno odobrovoljila Slobodana Miloševića, Međunarodna zajednica pristaje i na pripajanje odmetnutih regija koje se nalaze unutar međunarodno priznatih hrvatskih granica Srbiji, tj. Jugoslaviji.
Eto, tako bi izgledalo da su se 1990-ih ignorirali interesi “male” zemlje, a prihvaćali interesi “velike”. Tako bi izgledalo da je napadač postavljao uvjete napadnutom, ali i cijelom svijetu.
Upravo tako to izgleda danas.