Nisam od onih koji kukaju za Jugoslavijom niti mislim da državna tvorevina tog tipa ima ikakvu budućnost. Dvaput smo probali, sastajali se u dobroj vjeri, a rastajali u krvi. Unatoč svim sličnostima i vezama, pametnom dosta. Međutim, nisam niti od onih koji su izgubili pamćenje. Kao povjesničar, ali i svjedok nikad tu državu nisam promatrao crno-bijelom optikom. Uza sve mane i ograničenja, Jugoslavija je učinila i velike modernizacijske i emancipacijske korake u korist svih svojih građana. Neka postignuća iz današnje perspektive izgledaju fascinantno, usudio bih se reći i nedostižno. Prije svega mislim na ugled i značaj države te njezina vodstva na međunarodnoj političkoj pozornici.

Pišem ovo prateći najnovije poteze američkog predsjednika. Već dulje on demonstrira moć i samovolju kako u vlastitom, tako i u tuđim dvorištima. Uzevši u obzir ekonomsku, političku i vojnu snagu SAD-a, usudio bih se reći da Donald Trump predstavlja najveću prijetnju po svjetsku sigurnost i stabilnost još od kraja Drugog svjetskog rata. Nagledali smo se u posljednjih osamdeset godina raznih diktatora i nepromišljenih demokratski izabranih političara, ali po nemilosrdnosti kojom ruši svjetski poredak te spremnosti da vlastitu taštinu hrani i brani agresijom, Trumpu nitko nije ravan. Ono što dodatno brine je izostanak svjetskih državnika koji bi se tom i takvom Trumpu usudili suprotstaviti. Doista je poražavajuće i zabrinjavajuće slušati predsjednike i premijere država članica Europske unije kako pronalaze opravdanja za otmicu predsjednika Venezuele, čime ustvari nastoje obraniti neobranjivo. A još više zabrinjava što sličnu reakciju možemo očekivati i kad bi se isti scenarij ponovio u Kolumbiji i Panami ili kad bi Trump odlučio zauzeti Grenland.

Prateći višemjesečna dodvoravanja europskih i svjetskih moćnika američkom predsjedniku ne mogu da se ne sjetim lika i djela jugoslavenskog predsjednika i maršala Josipa Broza Tita. On svoj ugled u svijetu, a bogme ga je imao, nije gradio popuštanjem, a kamoli podilaženjem. Naprotiv, nije se ustručavao glasno i jasno kritizirati postupke velikih sila, ali i u praksi pokazati da će zemlja koju vodi na svaku provokaciju odlučno odgovoriti. Kao npr. kad su jugoslavenski vojni piloti u kolovozu 1946. najprije jedan američki vojni avion prisilili na slijetanje i posadu zarobili, a zatim drugi srušili, prilikom čega su svi članovi posade poginuli. Zašto? Zato što su Amerikanci mislili da bez posljedica mogu kršiti jugoslavenski zračni prostor. Zbog ovog poniženja u Washingtonu su planirali i odmazdu, ali nakon što su dobro promislili ipak su odustali. Iz godine u godinu odnosi između Jugoslavije i SAD-a postajat će sve bolji iako se vlasti u Beogradu nisu namjeravale odreći komunizma niti prikloniti vojnom savezu koji su osnovali i predvodili Amerikanci. Dvije godine nakon obračuna s Amerikancima, odlučnost u zaštiti nacionalnih interesa Tito je pokazao i Rusima, tj. Staljinu. I tako će ostati sve do Titove smrti.

Nesvrstana balkanska zemlja i njezin predsjednik uživat će podjednaki ugled u Washingtonu i Moskvi. Tita će pozivati u goste Kennedy, Nixon i Carter, Hruščov i Brežnjev, dolazit će mu u goste, a i on njima. Jugoslavija će cijelo vrijeme svojega postojanja ekonomski i vojno surađivati sa SAD-om i SSSR-om. Ali svih tih godina Tito nije odustajao od kritike kad je smatrao da je ona nužna. Bilo da se radilo o osudi intervencionizma SAD-a i SSSR-a u Koreji, američke agresije na Vijetnam i pritisaka na Kubu ili sovjetske agresije na Mađarsku 1956., Čehoslovačku 1968. i Afganistan 1979. godine. Iz današnje perspektive, posebno imajući u vidu način na koji se američki predsjednik odnosi prema ostalim državnicima, treba naglasiti da Tito nije trpio ničije hirove, izljeve bijesa, a kamoli prijetnje. A nije da ih nije bilo. Bez obzira na to što je dolazio iz male zemlje, prema njemu su se u Bijeloj kući i Kremlju odnosili kao prema uglednom, utjecajnom i ravnopravnom sugovorniku.

Eto, nije da ne može i drukčije. I nije da morate biti na čelu velike i mnogoljudne zemlje ili imati bogati nuklearni asortiman kako biste pokazali principijelnost, odlučnost i stav. I baš zato, svjestan političara koji danas vode Hrvatsku i svijet, moram parafrazirati onu poznatu parolu iz 1948.: “Što je više kleveta i laži, Tito mi je miliji i draži!”.