Ljudi su izgubili povjerenje. Bojim se da je ova katastrofa za ovaj kraj posljednji pozdrav... Pa tko će smoći snage i treći put krenuti u obnovu svojih dvorišnih kuća, zgrada... Poslije rata ljudi su imali neki elan, a sad više ne vjeruju politici, priča nam Ivan Janković, magistar geodezije i mladi poduzetnik.
Janković se prije pet godina nakon završenog fakulteta vratio u rodni kraj. U Glini je otvorio firmu. Priznaje, ranije nije imao vremena baviti se, kako kaže, nepravilnostima u vođenju spomenutog grada, ali više ne može šutjeti.
POGLEDAJTE VIDEO: Nova snimka potresa
- Bio sam na sastanku stožera, bilo je 50-ak ljudi, a među njima je bio i glinski gradonačelnik Stjepan Kostanjević. To je potkapacitiran čovjek! Nekidan sam napisao da nije vrijeme za prozivke, ali moram... Većina ljudi to misli, ali malo tko to želi javno reći. Koordinacija i organizacija je ispod nule. Privatne inicijative održavaju situaciju da ne dođe do potpunog sloma. Izuzetak su vatrogasci kojima svaka čast. Hrvatski centar za potresno inženjerstvo (statičari, op. a.) odrađuje lavovski posao na terenu. Onaj tko bi to sve trebao uvezati - nije na terenu. Nije sposoban, iako to nije problem. Problem je što on misli da jest - priča nam Janković u dahu pa nastavlja:
- Problem je jer se u gradu Glini ne mogu zatvoriti ulice i uklanjati objekti koji su opasnost za ljudske živote. Hrvatska ulica, Ulica žrtava Domovinskog rata, Ulica kralja Tomislava... Nakon što mi je tri sata trebalo da dođem do gradonačelnika, one su službeno zatvorene. Nas nekoliko smo noću razvlačili trake. Zatvorile su ih dvije patrole. U njih se može ući s najmanje sedam-osam mjesta. Trake su potrgane, službena signalizacija se čeka, ljudi se voze kako kome odgovara. U ovoj situaciji u gradu ne može biti više od dvije policijske patrole? Objekti se ne uklanjaju jer mi gradonačelnik govori da je potrebno raditi elaborate za uklanjanje. Meni gradonačelnik objašnjava što znači elaborat (bez komentara). Gradski stožeraši sastanče i pozdravljaju se na sastancima kao da smo na svečanoj sjednici, a ne na kriznom stožeru. Govorim to jer prenosim sve iz prvog lica. Na kraju svega ja ispadam budala. Oni me gledaju kao da nisam normalan jer upozoravam danima na situacije, nitko ne reagira i na koncu izgubim živce od nemoći. Smiruju me kolege inženjeri koji su tu došli volontirati i pomagati - sliježe ramenima mladi poduzetnik.
Ovih dana obilazili smo teren. Glinske ulice već znamo napamet. Popričali smo sa žiteljima i razmišljanja su gotovo unisona - stanje je katastrofalno jer obnova nakon rata nije bila adekvatna.
- Hajde, mogu još nekako prožvakati da potres sruši one derutne kuće u Majskim Poljanama. Ali da onako sravni Novo Selo Glinsko u kojem je bila obnova... Ne mogu ulaziti u pitanje statike, iako ima dosta dodirnih točaka s geodezijom, ali mogu vam navesti svoj primjer. Doma nam je obnovljen kat, ali nisu nam napravili stepenice, nego su nam ostavili ljestve, tako se radilo. Samo, eto, tad se o tome nije pisalo. Sad je sve izašlo na vidjelo.
Što dalje?
- Nema koordinacije, nema vodstva. Ušli su čovjeku u proizvodnju i tamo sastanče (Drvni centar Glina, op. a.). Okej, vlasnik im je to ustupio, ali zar je to rješenje? Tragedije poslije tragedije nam ne trebaju. Svaki dan padaju crjepovi, zabatni zidovi... Zgrade se moraju početi uklanjati, moraju se početi dizati šatori i privremeni smještaj za stožer jer će tu biti još puno posla. Ljudski je griješiti na tim visokim funkcijama i zato ne volim suditi, ali vremena za pogreške više nema. Ne mogu više šutjeti...