Kada se nekoj riječi značenja izgube u mrmorenju i žamorenju mnoštva, tada se ta riječ počinje nekontrolirano ponavljati. Barem je po jednom izgovori svatko tko više ne zna što ona znači. Teško je izgovarati samo riječi koje nešto znače. Kada bi tako postupao, čovjek bi uglavnom šutio. Što zapravo znači riječ poniznost - o kojoj je ovih dana pisao Boris Dežulović, najčuveniji naš ateistički teolog - saznaje se iz Litanije poniznosti. Litanije su ispovjedne molitve, repetativne i ritmične, poput mantri, a Litanija poniznosti započinje uobičajenim uvodnim zazivanjem: “Gospodine, smiluj se! Kriste, smiluj se! Gospodine, smiluj se! Kriste, čuj nas! Kriste, usliši nas! Oče nebeski, Bože, smiluj nam se! Sine, Otkupitelju svijeta, Bože, smiluj nam se! Duše sveti, Bože, smiluj nam se! Sveto trojstvo, jedan Bože, smiluj nam se! Isuse, blaga i ponizna srca, učini srca naša po srcu svome!”

A zatim slijedi tijelo molitve, koje će vjerniku donijeti smirenje i utjehu, ali će ga, što je u ovom trenutku gotovo jednako važno, poučiti značenju pojma poniznosti: “Od želje da budemo poštovani, oslobodi nas, Isuse! Od želje da budemo voljeni, oslobodi nas, Isuse! Od želje da budemo slavljeni, oslobodi nas, Isuse! Od želje da budemo hvaljeni, oslobodi nas, Isuse! Od želje da budemo voljeni više od drugih, oslobodi nas, Isuse! Od želje da nas pitaju za savjet, oslobodi nas, Isuse! Od želje da budemo priznati, oslobodi nas, Isuse! Od želje da budemo omiljeni, oslobodi nas, Isuse! Od straha da ćemo biti poniženi, oslobodi nas, Isuse! Od straha da ćemo biti prezreni, oslobodi nas, Isuse! Od straha da ćemo biti prekoreni, oslobodi nas, Isuse! Od straha da ćemo biti oklevetani, oslobodi nas, Isuse! Od straha da ćemo biti zaboravljeni, oslobodi nas, Isuse! Od straha da ćemo biti ismijani, oslobodi nas, Isuse! Od straha da ćemo biti osumnjičeni, oslobodi nas, Isuse! Od straha da će nam nanijeti nepravdu, oslobodi nas, Isuse!”

Onda ide dramatski preokret, iz pasivnog trpljenja u aktivni stav, i finale: “Da drugi budu voljeni više od nas, Isuse, daj nam milosti da to želimo! Da drugi budu poštovani više od nas, Isuse, daj nam milosti da to želimo! Da drugi budu izabrani, a mi ostavljeni po strani, Isuse, daj nam milosti da to želimo! Da drugi budu hvaljeni, a mi nezapaženi, Isuse, daj nam milosti da to želimo! Da u očima svijeta drugi mogu rasti, a mi se smanjivati, Isuse, daj nam milosti da to želimo! Da drugi imaju prednost pred nama u svemu, Isuse, daj nam milosti da to želimo! Da drugi postanu svetiji od nas, a da mi postanemo sveti koliko Ti to želiš, Isuse, daj nam milosti da to želimo!”

Poniznost je, ako s razumijevanjem čitamo lijepo sročen tekst Litanije poniznosti, stav čovjekov, osjećaj i uvjerenje, iz kojeg, kako to kaže kršanski pisac Clive Staples Lewis, čovjek se ne smatra manjim, nego manje misli o sebi. A, opet, manje misliti o sebi ne znači manje misliti o svojim postupcima, nego to znači manje se uspoređivati s drugima. Ustvari, uopće se ne uspoređivati s drugima. Umjesto da za sebe želiš sva ta društvena priznanja, od onih koja stižu od bližnjih, do onih koja će ti dodijeliti država, ti sve to iskreno prizivaš drugima. To je za kršćanina vjernika, koliko je moguće shvatiti iz ove litanije, poniznost. A ako nam je slobodno dalje da razvijamo misao: u tako shvaćenoj poniznosti sva je čovjekova sreća. I sve nevolje koje su nas pratile još od predškolskih dana, većina naših nesporazuma s ljudima, kao i osjećaji besmisla i besciljnosti, skoro sva naša gorčina u životu, nastajali su zato što nismo umjeli biti ponizni. Da jesmo, bili bismo sretni. Stoga je Litanija poniznosti zapravo Litanija usrećenih.

U zazivu “da u očima svijeta drugi mogu rasti, a mi se smanjivati, Isuse, daj nam milosti da to želimo” pažljiviji će, ili oni koji se bolje sjećaju, odnekud iz dubine prošlosti začuti melodiju Arsena Dedića i tekst Duška Trifunovića, s Arsenova albuma “Pjevam pjesnike”. Pjesma je nosila naslov “U nameri”, a išla je ovako: “U nameri da budemo isti/ sa što manje razlika u sreći/ sa svoje sam silazio zvezde/ trudio se da ne budem veći./// Ceo svet sam držao na oku/ da ne čini što ti ne bi htela,/ revolver sam nosio o boku/ spremao se za opasna dela./// Kad si ruku pružila za drugim/ plakao sam od velike časti/ gospodar sam al ću biti slugom -/ smanjujem se da ti možeš rasti./// Šta je posle bilo ne zna niko/ i zadugo niko neće znati/ ja je čekam zna se tek toliko/ da mi se sa svoje zvezde vrati.” Ovo je, naravno, ljubavna pjesma. Pomalo šaljiva u svojoj tugi, satirična na način davnih sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, ali ujedno to je pjesma najdublje kršćanske inspiracije, izvedena - makar i nehotice - iz jedne katoličke litanije. Pjesma o krajnjoj poniznosti srca. Duško Trifunović većinu života bio je pravoslavni ateist, je li i umro kao ateist, to bi samo on mogao znati, ali pjesmu je napisao dopisujući molitvu katolika. Arsen, pak, koji je svoj mogući ateizam ispovijedao u raskoraku između dvije crkve, vjerojatno je znao čega se maša uglazbljujući pjesmu “U nameri”.

Kako se, međutim, dogodilo da se izgubi značenje poniznosti u našem rječniku? Lijepo, reći ćemo: od nečitanja se zaboravljaju riječi!p Lijepo, dodat će vjernik, ne slušaju više ljudi ni vlastite molitve. Ali imao je u svemu tome i đavo svoje prste. Naime, leksička iliti rječnička, jezična opreka poniznosti su redom: nadmenost, oholost, ponos. Zbog ponosa je, vele, i đavo postao đavlom. Na nogometnim utakmicama hrvatske reprezentacije čitamo engleske natpise: Proud Croat, Proud to be Croatian, Proud Croatia… A nema načina, baš nikakvog, da se ponos pomiri s poniznošću. “Ponos je emocija ili osjećaj velikog zadovoljstva samim sobom, te poštovanje samog sebe u cjelini. Proizlazi iz (subjektivne) spoznaje da se učinilo ili sudjelovalo u nečem posebnom ili pohvalnom. Poput nevolje, gađenja, straha, tuge, iznenađenja i zadovoljstva, ponos sada u osnovne emocije koje su prirođene i ne nastaju kroz odgoj.” Dakle, kada nogometaši ili nogometni novinari istovremeno propovijedaju ponos i poniznost, oni svoju publiku nagovaraju da se ogrije na ledu i osvježi na vatri.

Ili je u pitanju nešto drugo. U naravi svake istinske skromnosti, darežljivosti i naklonosti ljudske, kao i u naravi poniznosti, uvijek je neizgovoreno opredjeljenje. Ne možete biti hvastavo skroman, ni bučno darežljiv, nema empatije preko megafona. Pa kada nogometaši, ponosni na svoj najnoviji uspjeh, na sve ono što su donijeli svojim navijačima i cjelokupnom narodu, a čega još uvijek nisu svjesni i o čemu će naraštaji prenositi predanja, progovaraju o poniznosti, općenito kada tu riječ preture preko jezika, oni nehotice ili hotimice stižu do krajnjih granica ljudske oholosti, ali i krajnjih granica jezika. Ponoseći se vlastitom poniznošću, oni onim manjim od sebe, bijednicima koje je država osudila da za razliku od njih plaćaju porez, uskraćuju čak i pravo na njihovu malenost. Osim što su najveći i najponosniji u Hrvatskoj, fudbaleri su najmanji i najneznatniji. Tako je, dakle, ponoseći se, i đavo postao đavo. A Litanija poniznosti, poput savršenog self help priručnika, one koji vjeruju i one koji ne vjeruju poučava da je dobar čovjek svakako sretniji od đavla. I od bogatog fudbalera, koji ne razumije riječi što bi ga mogle učiniti sretnim, nego vjeruje isključivo u sreću koja potječe iz novca i slave.

Zašto crkveni ljudi, a njih je uvijek mnogo oko Vatrenih i vrhunskoga fudbala, te ih ne fali ni oko sportskih rubrika u novinama, nikada se nisu pobunili oko krivog tumačenja i izgovaranja riječi poniznost? Pod pretpostavkom da crkveni ljudi, za razliku od nogometaša ili sportskih novinara, doista čitaju neke knjige, kao i pod pretpostavkom da slijede ono što stoji u Prvoj poslanici Korinćanima: “Molit ću duhom, ali molit ću i umom; pjevat ću hvale duhom, ali pjevat ću ih i umom.”, njihova šutnja, ili nijemo suglašavanje sa Zlatkom Dalićem i društvom, na dva se načina mogu objasniti. Ili im je samo do poniznosti u odnosu na Boga i Crkvu, dok ih značenje riječi koju sugerira sama Litanija poniznosti zapravo ne zanima, ili im je pobjeda trajno zamaglila vjeru. Osjećaju se, kao i fudbaleri, pobjednicima. Ponosni su. A kršćanstvo je, barem u molitvama, vjera gubitnika. Poniznih gubitnika.