Ceste prema selima na Baniji sad su više makadami, putovi uništeni nemarom, zubom vremena, ratom... Uz jednu od njih, na putu prema Donjem Klasniću, pastir Joso sam sa svojim ovcama, janjadi i psima. Joso je sam na svijetu već odavno. Maše nam.
Pogledajte video: Posljedice strašnog potresa
Sve što traži je mrvica razgovora, nečije uho da mu se pojada. Ne traži on baš ništa. Sve, kaže, ima, samo ljudi ovdje nema, a čovjek ne može ovako biti sam...
- Kuća mi nije stradala, dobro je, živim sam, napravim dnevno sa svojim ovcama puno kilometara, ne znam koliko, ne brojim odavno... - kaže nam pastir Joso, kojeg pitamo za smjer, ali i kako je.
“A kako bih bio?!”, njegov je odgovor, zapravo najčešći odgovor stanovnika Banije ovih dana.
Čovjek se nekako i glupo osjeti kad te ljude pita kako su, kao da niti jedno pitanje nije dovoljno dobro, a niti jedna riječ utjehe primjerena. A svi oni, zapravo, samo traže čašicu razgovora, posebno ovi starci koji već desetljećima žive odvojeni od svijeta i kojima samo poštar jedanput mjesečno donese crkavicu od penzije. Društva su željni više no ičeg. Tako i pastir Joso.
Kuća mu je barem čitava, pa je sretan zbog toga. Sretni su ovdje starci, naviknuli su se na teška vremena, i što se u ovoj nevolji ne broje krvna zrnca, a sela su pomiješana. Na Baniji žive Hrvati, Srbi, Romi, zatim ljudi islamske vjere, no neovisno o bogu kojem se mole ili ne mole, svi su sad u istome, u istoj muci, i jednako su veliki junaci.
Znaju već odavno kako stisnuti zube, remen pogotovo, pa pregrmjeti svaku nevolju - siromaštvo, rat, poraće, sad i razorne potrese koji su im odnijeli i ono malo što imaju.
Donji ili Gornji Klasnić, Majske Poljane, Majski Trtnik, Drenovac Banski, Zlonoga ili Bijele Vode - sve redom naselja za koja su mnogi sad prvi put čuli i spoznali u kakvim uvjetima ti ljudi žive. Nadomak glavnoga grada, u neimaštini i zaboravu, s primanjima koja se jedva tako mogu nazvati. Tu nema signala ili navigacije, nema dimnjaka iz kojih suklja dim, sad više nema ni mnogih krovova.
Tu je samo starčad koja ni do prvog susjeda više ne izlazi jer su noge teške, a srce slabo, duša pak navikla na potpunu samoću. Tako i Joso. Nakon nekoliko sati, kad smo se vraćali, već je bio deset kilometara dalje.
- Tako ja s noge na nogu cijeli život, uz svoje jedine prijatelje - ovce, janjad i pse. To je sve moje blago i moja radost - opet nam dobacuje.
Iz auta nije htio uzeti ništa osim pseće hrane, baš ga je to obradovalo - da njegovi vrijedni “dečki” ovčari probaju nešto takvo, “gospodsko”, iz grada. A što će, i kad, on jesti, nije toliko važno. Bitno je da je Josino blago namireno.
Nitko tko ovdje ima stoku ne želi od kuće otići, to je njihovo jedino blago. Radije će noći provoditi na otvorenom, u štali ili šatoru nego stoku ostaviti samu.
Može li im država ponuditi neko rješenje, pa da im netko privremeno stoku zbrine?
Teško, kad se ni za ljude nije pobrinula kako je trebalo.