Mirjana Semenić Rutko radila je kao mlada liječnica u Vukovaru za vrijeme opsade Grada. Za 24 sata se prisjetila strahota s kojima se morala suočavati svaki dana ta duga tri mjeseca. Kad je Grad pao na današnji prije 30 godina bolnicom se vijest munjevito proširila
Pogledajte video:
- U nju su 19. studenog ušli vojnici JNA i teritorijalci. Rekli su nam da je gotovo. Osjećala sam strah koji ne želim više nikada doživjeti. Istjerali su civile i od nas uzeli popise pacijenata - tihim glasom govorila nam je vukovarska liječnica Semenić Rutko.
'Šljivančanin nam je tvrdio da će ranjenici biti sigurni. Nitko mu nije vjerovao'
Prisjeća se vukovarske bolnice, “srca Vukovara”, u kojoj je radila tijekom okupacije, sve do pada grada, kad su i bolnicu ispraznili.
- Pojedince su odvodili prema nekim svojim popisima. Posebno su tražili dragovoljce. Dan kasnije, ujutro, odveli su ranjenike. U bolničke prostorije ušao je Šljivančanin. Nisam s njim razgovarala, nastojala sam biti nevidljiva. Shvaćali smo da je u tom trenutku on gospodar života i smrti. Uvjeravao nas je da će nas s ranjenicima odvesti na sigurno, ali nitko mu nije vjerovao - ispričala je Mirjana.
Vrlo brzo nakon što su odvezli ranjenike, proširila se vijest da ih nisu evakuirali nego prebacili na Velepromet i Ovčaru. Liječnike i medicinsko osoblje istjerali su na dvorište bolnice. Mirjana je među tom ruljom vidjela i neke poznanike. Nitko joj se nije obraćao niti prema njoj bio agresivan.
- Prema drugima jesu. Tek kad su nas, bolničko osoblje, odvezli autobusima, shvatili smo da to nije ono što je Šljivančanin rekao da će biti. Sve dok nismo stigli u Zagreb, o sudbini ranjenika nismo imali nikakve informacije. Tek tad smo vidjeli tko je došao a koga nema - prisjeća se dana pada Vukovara dr. Mirjana Semenić Rutko.
Ova rođena Vukovarka diplomirala je medicinu u Osijeku i u srpnju 1991. godine vratila se u svoj grad. Nadala se poslu u Vukovaru, no bilo je to nesretno vrijeme za početak stažiranja u vukovarskoj bolnici.
Stažirala u bolnici
- S mamom, tatom, sestrom, šogorom i dvoje nećaka živjela sam na Mitnici. Sve do polovine rujna svakodnevno sam putovala na posao. Tad su napadi na grad postali sve češći i dulji. Bilo je noći kad su nas stalno granatirali i tad nisam ni odlazila doma. Ubrzo sam se u bolnicu i preselila - prisjeća se Semenić Rutko svojih prvih ratnih dana.
Mladoj liječnici isprva je bilo teško preuzeti velike odgovornosti. No nije imala izbora. Isprva je radila na odjelu interne, pregledavala pacijente, izdavala lijekove, ali već nakon nekoliko dana počeli su pristizati prvi ranjenici. Bolničko osoblje znatno se smanjilo i morala se preseliti na kirurgiju.
- Ništa te ne može pripremiti na rad u ratnoj bolnici - prisjeća se tih dana Mirjana.
Rasplakala sam se kad su mi na ruke donijeli ranjenu bebu
Kao mladoj ženi bilo joj je vrlo teško prihvatiti to da u ratu stradavaju žene i djeca. Na podrum u kojem su bile dvije obitelji pala je granata. Nastradali su žena, dijete i trudnica.
- Ta djeca zaista nisu nimalo kriva. Rasplakala sam se kad su mi na ruke donijeli ranjeno šestomjesečno dijete. No kad u danu imate takav priljev ranjenika da ne znate kamo ćete s njima, nemate baš vremena razmišljati o emocijama. Na kraju dana često sam se pitala gdje su mi roditelji i kako su. Nisam mogla otići kući te sam uokolo o njima tražila informacije. Od rujna do studenoga kod kuće sam bila samo jedanput. Put do kuće bio je kao ruski rulet - pripovijeda jedna od legendarnih doktorica ratne bolnice.
Kad su počeli stalni napadi na grad, cijela se bolnica preselila u podrume. Ne može ne prisjetiti se dolaska konvoja “Liječnici bez granica” u bolnicu. Nakon mnogih poziva ravnateljice bolnice, dr. Vesne Bosanac, za Vukovar je krenuo konvoj s liječnicima iz svijeta koji su nosili lijekove i pomoć, ali ih je zaustavila vojska. Prošli su u drugom pokušaju, ali tad nisu imali ništa od pomoći sa sobom.
- Nisu imali pojma kamo dolaze. Obišli su bolnicu i francuski liječnik mi je rekao da je nezadovoljan njegom ranjenika, njihovim ležanjem u podrumu, a ne u sobama, i da će nas prijaviti zbog nepravilnosti. Izderala sam se na njega, upitala je li uopće svjestan da je došao u bolnicu koja je svaki dan granatirana. Ljutito se okrenuo i otišao - kaže Rutko dodajući kako su se svi u bolnici nadali da će im netko poslati pomoć.
Morala sam birati tko će dobiti lijek
S prvim danima studenog prestali su se nadati. Situacija u bolnici bila je alarmantna. Nedostajalo je hrane, lijekova, opreme, vode... Ranjenika je bilo sve više.
- U početku smo imali tri obroka na dan, pekli smo kruh. Poslije je i jedan obrok s beskvasnim kruhom i čajem bio sreća. Dobili bismo komadić i morali smo ga umakati u čaj kako bismo ga mogli prožvakati - opisuje Rutko uvjete u bolnici.
- Nismo imali dovoljno lijekova za sve. Posebno analgetika. Na dnevnoj bazi dobila sam četiri ampule protiv bolova i morala sam izabrati pacijenta kojemu ću ih dati prije previjanja. Izabirala sam najteže ranjenike ili žene i djecu. Onima kojima nisam mogla dati ništa nastojala sam pažnju s onog što radim skrenuti razgovorom. Ili sam im pustila kasetu Zlatnih dukata pa su pjevali. Svi su jadni trpjeli i nisu ni tražili lijekove. Svaka im čast na tome - hvali Rutko pacijente.
Zaručnik joj nestao
Nakon izlaska iz Vukovara brzo je opet počela raditi u struci. Tvrdi da joj je to sačuvalo zdravu pamet i živce nakon rata. No imala je problem. Nije mogla plakati. A željela je.
- Nisam plakala u bolnici, nakon izlaska, ni nakon nekoliko mjeseci. Nisam mogla. Tata je izašao iz logora, dočekala sam ga na razmjeni, grlimo se, on plače, a ja ne. Vjerojatno je taj pritisak i stres na mene djelovao tako da sam otupila - priznaje doktorica Mirjana, koja je u ratu doživjela i osobnu tragediju.
Iz Borovo komerca, nakon pada grada, odveli su joj zaručnika Miroslava Gojuna, također branitelja Vukovara, kojeg su u Komerc dovezli nakon ranjavanja.
- Otišla sam ga vidjeti u Komerc 1. studenog, nakon što sam čula da je ranjen. Razgovarali smo pola sata. Hrabrio me, dogovarali smo što ćemo nakon izlaska iz grada. Tek u Zagrebu jedan mi je ranjenik rekao da je nakon pada vidio Miroslava zarobljenog u Trpinji. Navodno je tad bio živ. Na suđenju za zločine u Trpinji jedan od svjedoka ispričao je da je vidio Miroslavovo ubojstvo i da su ga nasmrt pretukli. Ne znamo gdje je tijelo. Nakon zadnje razmjene u Nemetinu shvatila sam da se neće vratiti - kaže Mirjana.
Povratak u Vukovar 1999.
Njezini roditelji, sestra, šogor i dvoje nećaka bili su u Vukovaru do posljednjeg dana. Evakuirali su ih s Mitnice, preko Šida, do Sremske Mitrovice.
- Tata i šogor ostali su zarobljeni na Ovčari i završili u logoru. Sa sestrom, mamom i nećacima sreli smo se u Sremskoj Mitrovici, kamo sam stigla liječničkim konvojem. U Vukovar sam se vratila 1999. Pola mene htjelo se vratiti, pola ne. Prvo sam radila u bolnici, a onda sam osnovala primarnu ginekološku zdravstvenu službu u Domu zdravlja u Vukovaru. Poslije sam odlučila otvoriti privatnu ordinaciju, koju sam uredila i danas pruža najviše od onoga što se može pružiti u tom segmentu posla. Bavim se i medicinskom estetikom. Želim u Vukovaru razvijati medicinski turizam, ne dopustiti da ovaj grad živi u prošlosti jer ni ja ne želim živjeti u prošlosti - priča o današnjem životu dr. Semenić Rutko dodajući kako i danas sreće svoje pacijente iz vukovarske bolnice.