Dva dana nakon ubojstva majke Dejanu i Suzani Hovanček u podrum su došli hrvatski branitelji i rekli im 'pakirajte se, grad je pao'. Uskoro su se našli u tužnoj dugačkoj koloni koja je hodala kroz razrušeni sivi grad
VIDEO: SVJEDOČANSTVA IZ VUKOVARA
Brat i sestra mjesecima skrivali se u podrumu: Mamu su upucali susjedi, i to nama pred očima...
Bio je 16. studeni 1991. godine, dva dana prije pada Vukovara.
Brat i sestra Dejan i Suzana Hovanček, tada djeca od 9 i 16 godina, već su tri mjeseca bili skriveni u podrumu svog doma zajedno sa mamom Marijom, sestričnom i njenom obitelji te još jednom srpskom familijom.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
VIDEO
Svih 87 dana oni su dijelili istu sudbinu; strah, glad, žeđ, hladnoću, granatiranja, mrak, beznađe.. a onda su, 16-tog, pred njihov podrum na Mitnici došla dva Srbina. Jedan je sišao dolje i rekao mami da izađe. Ona je izašla, nije se bojala jer nije bilo prvi puta da izlazi, a i to su bili njihovi susjedi. Dejan i Suzana gledali su je kako odlazi širom otvorenih očiju, uznemireni zbog čovjeka koji je došao po nju. Ubrzo su čuli njene korake.
'Mama je izašla iz podruma jer su je pozvali susjedi'
Otvorila je vrata i ušla u podrum, pogledala svoju djecu i bez riječi pala. Tek tada potekla joj je krvi iz usta i za kratko oko njene glave stvorila se velika krvava lokva.
- Naš tata Martin radio je u vukovarskoj bolnici, na patologiji. Svakoga je dana prevozio ranjene i mrtve. U podrum je dolazio kada je mogao. Iz grada nismo otišli jer mama nije htjela ostaviti tatu samoga, a i nitko nije mislio da će sve tako daleko otići. Kada su ljudi to shvatili, više se nije moglo izaći iz grada. Dejan i ja smo u podrumu bili s mamom i iz njega nismo smjeli izlaziti. Zato sam se i bojala svaki puta kada bi netko od ljudi iz podruma izašao, a najteže mi je bilo kada bi to učinila mama.
Čim bi ona izašla, ja bih stala na stepenice i dozivala ju; ako se ne javi nakon par poziva, počela bih panično vikati dok mi se ne odazove. Toga dana mama je izašla jer su je pozvali neki naši susjedi. Nije se dugo zadržala, možda minutu ili dvije. Čuli smo je kako silazi stepenicama.
Otvorila je vrata podruma, pogledala brata i mene koji smo sjedili odmah nasuprot vrata i samo se srušila na pod. Ta slika do danas mi je ostala jedina živa slika moje mame koju pamtim - tužno kaže Suzana koja posljednji pogled na mamu ne uspijeva zamijeniti nikakvom drugom slikom iz djetinjstva iako povremeno gleda majčine fotografije ne bi li se prisjetila njenog lika.
Iako su je od smrti dijelile sekunde, mama ih je prohodala samo da bi nas još jednom vidjela
Tek kada je Marija pala na tlo Suzana i Dejan počeli su vrištati i plakati. Stariji su priskočili provjeriti da li je možda živa no, uzalud. Njeno tijelo ostalo je satima ležati na tlu podruma, na užas Suzane i Dejana koji su ga netremice gledali. Tata Martin došao je u podrum tek poslijepodne. Dočekao ga je Marijin brat i rekao mu 'Ubili su Maricu' no, on to nije mogao vjerovati. Sišao je u podrum i suočio se s bolnom istinom.
- Tata je bio patolog i odmah je vidio da je mama upucana u leđa te da joj je taj metak prošao kroz leđa i ušao u srce. Iako su je od smrti dijelile sekunde, ona ih je prohodala samo da bi zadnji puta vidjela nas. Tata je plakao, kao i mi. Nismo znali što bismo s tijelom pa je tata u dvorištu iskopao rupu, sklepali su neki sanduk i u njemu smo pokopali mamu u našem dvorištu. Na taj smo način imali donekle mogućnost oprostiti se s njom - kaže Dejan dodajući kako nisu imali vremena ni povratiti se od prvog šoka, a već je uslijedio drugi.
Dva dana nakon ubojstva majke u podrum su došli hrvatski branitelji i rekli im 'pakirajte se, grad je pao'. Suzana i Dejan našli su se u tužnoj dugačkoj koloni koja je hodala kroz razrušeni sivi grad i išla u nepoznato. Tada nisu ni slutili da će ih sudbina uskoro razdvojiti i od oca, a da će oni završiti u logoru na ispitivanjima.
- Bili smo prosječna vukovarska obitelj u kojoj je otac radio kao patolog dok je mama bila domaćica. Sestra i ja smo bili školska djeca i djetinjstvo smo provodili poprilično bezbrižno. Odgajani smo bez ikakvih predrasuda, bez podjela na vjeru i naciju, u suživotu i skladu sa svim susjedima. U to doba ja čak nisam znao tko je tko po vjerskoj ili nacionalnoj pripadnosti, jer to tada nije bilo važno i o tome se nije govorilo. Sjećam se da sam prve 'razlike' spoznao kada sam otkrio da mi i susjedi imamo Božić i Uskrs u različito vrijeme pa sam tek onda pitao roditelje zašto to ne slavimo isti datum. Tako je bilo sve do 1991. godine - prisjeća se Dejan svog i sestrinog djetinjstva.
U podrumu puna tri mjeseca
Prve naznake sukoba u Vukovaru osjetio je, kaže, u školskim klupama kada su počele prve uvrede riječima 'ustaša i četnik'. Nedugo nakon toga započeli su i prvi oružani okršaji, pucnjava, bombe, granate, pa i prve žrtve. Hovančekovi su tada, kao i druge vukovarske obitelj, sigurnost potražile u podrumima koji će im, pokazat će se naknadno, biti jedino sklonište naredna tri mjeseca.
- Mislim da mi je drugi najstrašniji trenutak u životu kada su vojnici rekli da moramo napustiti svoju kuću i uzeti najpotrebnije. Mame nema, ostavljamo ju pokopanu u dvorištu a da je nismo ni ožalovali, izlazimo iz kuće, tata se očajan drži za ogradu i ne može se pomaknuti, ne može krenuti. Zna da mora jer će ga, ako ostane ubiti, a onda ćemo brat i ja ostati sami, a ne želi.. Na kraju odlazimo, ostavljamo sve i pridružujemo se koloni koja je već formirana od centra grada i kreće se prema današnjem Memorijalnom groblju. Preko megafona hladni glas poziva na predaju oružja.
Preživjeli branitelji polažu oružje i odlaze u smjeru u kojem im vojnici pokazuju, a mi svi koji smo se mjesecima skrivali u podrumu navikavamo oči na danje svjetlo. U koloni su uglavnom stari ljudi, ali ima žena i djece. Brat i ja hodamo šutke, bez riječi, svatko sa svojim mislima, gledam ljude oko sebe, naoružane, u uniformi, bradate, stoje sa strane s oružjem u rukama, pored njih tenkovi, u daljini se čuju rafali... - prisjeća se svih strašnih prizora razrušenog Vukovara tada devetogodišnja Suzana.
Sjeća se da joj je neki vojnik pregledao stvari u malenoj torbi, maminoj torbi, koju je nosila sa sobom a u kojoj su bile spremljene osnovne potrepštine za nju i brata. Tada nije bila svjesna da nju i kolonu u kojoj hoda snima neka televizijska kamera. Taj će snimak vidjeti tek 5-6 godina kasnije i otkriti sebe.
Ispitivanje u Sremskoj Mirovici
A na snimku se jednom trenutku vidi Suzana, smeđokosa djevojčica praznog pogleda koja hoda u koloni uz brata i tatu. Na trenutak je izvirila iz kolone hodajući ispred svoga oca i njeno lice pokaže se preko cijelog ekrana.
- Napustili smo dom i krećemo u nepoznato. Vukovar je bio siv, apokaliptičan, ništa u njemu nisam prepoznavao. Došli smo do groblja gdje su tatu odvojili od nas. Sestra i ja bili smo u strahu; zar ćemo sada ostati i bez tate!? Njega su nekamo odveli, a nas ugurali u neki autobus. Nakon dva dana vožnje zaustavili smo se u Šidu. Sjećam se da mi je Suzana spavala u krilu kada je u autobus ušao jedan Srbin s malom većim činom i viknuo 'Hovančekova djeca!'. Skočio sam tako brzo da je Suzana pala na tlo. Čovjek je došao do nas i odveo nas u drugi autobus kod tate. Potom su nas sve odvezli u logor u Sremsku Mitrovicu - prisjeća se Dejan Hovanček daljnjih užasa.
Kasnije je saznao da je čovjek koji ih je izveo iz autobusa tatin prijatelj, Srbin s Mitnice, koji je odlučio pomoći tati nakon što ga je ovaj zamolio da mu pronađe djecu. Ipak, sreća što su se ponovo spojili nije dugo potrajala. U Mitrovici su ih opet razdvojili u tri različite sobe u kojima ih je čekao dugotrajno ispitivanje.
- Nepoznati muškarac odveo me je u neku sobu i kompletno me prepipao, pretresao odjeću i džepove. Imala sam kod sebe mamin novčanik u kojemu je bilo nešto novaca pa mi je rekao 'O, pa ti imaš i para!'. Bila sam uplašena i nisam znala što bih rekla. Taj me je vojnik ispitivao jel mi brat bio u ratu, što je radio tata. Govorio mi je 'da ja imam brata od 16 godina ja bih ga svako jutro polijevao amperom hladne vode i tjerao ga da uzme pušku i ide ubijati neprijatelje'.
Nakon tog psihičkog maltretiranja odveli su me kod brata. On mi je pokazao sliku na zidu i pitao me da li znam tko je to. Nisam imala pojma. Tada mi je rekao da je to Slobodan Milošević i da tako odgovorim ako me budu pitali. Tamo sam zaspala a onda je došao tata k nama i više nas nisu razdvajali. Nakon toga su nas prebacili u Hrvatsku - prisjeća se Suzana koja je u sportskoj dvorani u Mitrovici, od djevojčice Jelene koja je također odvedena iz Vukovara, na poklon dobila bebu 'ćelavicu' i to joj je kasnije bila jedina utjeha.
Pogledajte video: Heroj Vukovara Blago Zadro
Pokretanje videa...
01:29
- Mene su ispitivala dva bradata čovjeka. Pitali su koliko je Srba ubio moj otac, kakvo je oružje imao i što je radio. Prijetili su da će me zalijevati hladnom vodom dok ne priznam da je on to radio. Ali ja sam uporno govorio da je tata radio u bolnici i da nije imao uniformu. Onaj čovjek koji je došao po mene i sestru povremeno je ulazio u prostoriju, donosio mi hranu i opominjao ispitivače da mi se ne smije ništa dogoditi. Tako je i bilo. Drugog jutra tata, sestra i ja sjeli smo u autobus i nakon iscrpljujućeg putovanja stigli u Hrvatsku - priča i Dejan koji se nakon završetka školovanja u progonstvu priključuje Hrvatskoj vojsci u kojoj je bio narednih 15 godina, dok je Suzana prve prognaničke dane provela u Bjelovaru, potom kratko u Njemačkoj, a onda se cijela obitelj vratila u Hrvatsku i smjestila se s rodbinom i drugim Vukovarcima na Velom Lošinju gdje je počeo njihov novi život.
Mamu su ubili susjedi Srbi
- U Lošinju se dogodilo nešto neobično. U školi je organizirano natjecanje za najljepši osmijeh na koje sam se ja prijavila i pobijedila. Tada je moja nastavnica njemačkog Nena Nosaj Peršić kontaktirala režisera Petra Krelju i on je na temelju toga, i našeg života u progonstvu, snimio dokumentarac koji se zove 'Suzanin osmijeh'. Još ga nekad znaju pustiti na TV-u - kaže Suzana dodajući kako je tek u progonstvu saznala da njena mama nije nastradala od slučajnog gelera ili metka nego je ubijena i to od strane susjeda Srba koji su njenu obitelj dobro znali.
- Tata je to tajio od nas. Jedne je večeri nekom čovjeku rekao 'Ne znaju oni da je naša Marica ubijena, misle da je poginula'. Htio je meni i bratu usaditi sjećanje da je smrt naše majke bila sudbina, nesretni slučaj, a ne ubojstvo jer nije htio da zbog toga ikoga mrzimo. Htjeli su da patimo, a to su i dobili - dodaje Suzana.
Ubijena Marija Hovanček ni mrtva nije imala mira. Srbi koji su, nakon pada Vukovara, naselili njihovu relativno sačuvanu kuću na Mitnici nisu mogli živjeti s činjenicom da im je u dvorištu grob pa su Marijino tijelo iskopali i bacili u zajedničku grobnicu na Novom Groblju. Njeno tijelo ekshumirano je 1997. godine, suprug Martin pozvan je na prepoznavanje ostataka, a potom je pokopana na Memorijalnom groblju žrtava Domovinskog rata.
'Jedan mi je Srbin ubio majku, no drugi mi je spasio oca'
Obitelj Hovanček u Vukovar se vratila 1999. godine. Suzana je dobila posao u vukovarskoj bolnici, Dejan je zbog nesreće na terenu zadobio ozlijede zbog kojih je umirovljen, a tata Martin je ostvario pravo na invalidsku mirovinu jer je tijekom rata i on teško ranjen, 4. listopada, kada je na njegov kombi bačena bomba i život mu je spašen samo zahvaljujući brzoj intervenciji kolega liječnika.
- Nakon svega mogu reći samo da mržnje kod mene nema. I danas imam nekoliko srpskih prijatelja jer mi je jasno da zločine ne čini nacija, nego pojedinac. U mom slučaju, jedan mi je Srbin ubio majku, no drugi mi je spasio oca. To je najbolji primjer da se u ratnim okolnostima kod pojedinaca budi divljaštvo, a kod nekih ljudskost i humanost.
Svakako bih želio zahvaliti čovjeku koji je spasio mog oca. Važno mi je poslati poruku da ne mrzim Srbe i da mi je žao kada u gradu Vukovaru i danas vidim izljeve međunacionalne mržnje kod mladih, a to je zato što ne znaju kako rat doista izgleda - kaže Dejan koji do sada nikada nije imao volju i želju medijima ispričati svoju ratnu sudbinu. Tek sada je osjeća spreman na to.
Kao uspomenu na svoju majku oko vrata nosi njen zlatni lančić sa pločicom na kojoj piše njeno ime. On je na nju dao ugravirati i dan njene pogibije.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
