HEROJ VUKOVARA Lyliane Fournier od studenog 1991. godine traga za sinom koji je iz Francuske otišao braniti Vukovar. Ranjen je završio u bolnici. Nakon pada grada prevezli su ga na Ovčaru. Njegove posrmtne ostatke nisu našli
VIDEO: TUŽNA MAJKA
'Mog sina Jean-Michela nema već 30 godina, ali mi je u duši'
Teški su ovi dani, kaže Lyliane Fournier dok joj se oči pune suzama. Govori to na tečnom francuskom. Ne razumijem jer ne pričam francuski, čekam dok mi prevoditelj kaže što je rekla. Ali svaku emociju iz njenih riječi bez problema mogu pročitati. Bol, tuga, očajanje.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
VIDEO
Lyliane 30 predugih godina traga za svojim sinom Jean-Michelom Nicollierom, vukovarskim braniteljem koji je nestao nakon pada grada.
Bio je u bolnici, odvezli su ga na Ovčaru, ali njegove posmrtne ostatke do danas nisu pronašli.
- Listopad i studeni posebno su teški. Čim dođe jesen, obavije me tuga. Ali meni je tuga svaki dan - nastavlja Lyliane, vjerojatno u mislima sa svojim voljenim Jean-Michelom. Tek tu i tamo pobjegne joj pogled na maleni kutak njene sobe. Na malenoj polici su njegove slike, a među slikama figurice vukovarskog vodotornja, križa na Dunavu, vučedolske golubice, krunica...
- Liježem noću s njim u mislima, gledam njegove slike. Budim se isto tako. Svijeću mu mogu zapaliti samo na Ovčari - protisne Lyliane. Uzme pa pogleda njegove fotografije iz djetinjstva. Tu joj pobjegne kratki osmijeh. Pitamo je kakav je bio kao dječak jer ga njegovi suborci pamte kao neustrašivog, hrabrog vojnika koji je, kako je i sam rekao, s njima i Vukovarom bio i u dobru i u zlu.
- I kao dijete je bio isti takav. Bio je jako zreo. Htio je biti pisac. I u školi i kasnije uvijek je volio pomagati. Pogotovo slabijima. Uvijek je bio na njihovoj strani, osjećao je potrebu da ih mora zaštititi. Tako je bilo i s Hrvatskom - prisjeća se Jean-Michelova majka. Odrastao je u malenom francuskom gradu Vesoulu. U proljeće 1991. počeo je sve više pratiti događanja u bivšoj Jugoslaviji. Gledao je vijesti, čitao novine. Sve da pronađe bilo što o ratu u Hrvatskoj. To ga je mučilo i tištilo, a majka je, kaže nam, s njim puno razgovarala o tome. Kako je radila u gradskom poglavarstvu, skupljala je novine, a kupila mu je i kartu tadašnje države.
'Nisam vjerovala da će otići'
Jean-Michel joj je jednog dana rekao da odlazi - u Hrvatsku.
- Radio je tada u Švicarskoj. Došao je malo na vikend i taj put je došao do mene na posao. Rekao mi je da odlazi. Pomislila sam da se vraća u Švicarsku. Rekao mi je da odlazi u Hrvatsku i da ništa neće promijeniti njegovu odluku. Želio je da što prije dođemo kući spakirati kofere. Tako je puno pričao o tome, ali nikada nisam vjerovala ni pomislila da će otići u Hrvatsku - sjetno govori Lyliane. Njihov rastanak je bio emotivan, a Lyliane ga i danas pamti.
- Sa sobom je ponio dnevnik koji je svakodnevno vodio i u njemu zapisivao sve što vidi. Uzeo je i fotoaparat. Dala sam mu križ da ga nosi uz sebe, da ga čuva gdje god ode. Sutradan je stigao u Zagreb i nazvao me. Tek tad mi je rekao da je odlučio otići na front. Nisam bila sretna, šokirao me. Molila sam ga, ali uvjeravao me kako samo želi pisati, biti u centru događaja - tužno govori Lylianne. Jean-Michel se s još dvojicom mladića iz Hrvatske prijavio u HOS, a potom su otišli u Mejaško Selo.
- Dok je bio u Mejaškom Selu, bila sam donekle mirna. Ali kako su sve više i francuski mediji pisali o ratu u Hrvatskoj, počela sam strahovati da će sve loše završiti. Prošla su dva mjeseca. Jednog dana me nazvao i rekao mi da odlazi u Vukovar - zastane Lyliane, na trenutak sklopi pči, udahne pa nastavi:
- Govorila sam mu da prestane. Da je sada dosta te igre, da se vrati kući. On je šutio. Onda sam zašutjela i ja. Oboje smo šutjeli. S obje strane telefonske žice vladao je muk - ponavlja se Lyliane kao da u svoj boli traži što dalje reći.
- Pitao me sjećam li se kako sam ga učila kad je bio mali. Kako sam ga savjetovala da mora ići do kraja bez obzira na cijenu. Rekao mi je da svi idu u Vukovar. I svi su išli kao jedan. Nitko nije odbio ići pa ni on nije želio odbiti. Čvrsto je odlučio - s mukom se prisjeća Lyliane. Dok je Jean-Michel bio u Vukovaru, čuli su se telefonski nekoliko puta. Molio ju je da upozori francuske vlasti i međunarodnu zajednicu na strahote u Vukovaru.
Plakao je preko telefona
- Nazvao me, sjećam se. Bilo je to 6. listopada. Plakao je. Moj hrabri i neustrašivi sin kroz suze mi je prepričavao što je sve vidio i gdje je sve prošao. Govorio mi je da je to katastrofa, klaonica... Molio me opet da alarmiram sve koje mogu. Grcajući u suzama mi je govorio da je grad u okruženju. Nisam tada shvaćala da zadnji put razgovaram sa svojim sinom. Nikad ga više nisam čula - govori Lyliane stežući maramicu u rukama.
Više od mjesec dana o sinu nije čula niti riječi. Neizvjesnost ju je uništavala, priznaje, ali nije znala kome se obratiti, što napraviti. U Francuskoj su bili gluhi na njene riječi. U međuvremenu je Jean-Michel ranjen i završio je u vukovarskoj bolnici. Tamo ga je sasvim slučajno srela francuska novinarka koja ga je intervjuirala. Bili su to zadnji sati njegova života. Stajao je u hodniku bolnice u plavom ogrtaču i s osmijehom koji, kaže njegova majka, ni u najcrnjim danima nije skidao s lica.
- Nazvala me ta novinarka jer je Jean-Michelu obećala da će me nazvati. Do tada nisam znala ništa o njemu. Tek tad sam saznala da je ranjen i da je završio u bolnici. Ta novinarka mi je tad ispričala da je situacija u Vukovaru sve gora. Rekla mi je da će opet ići u bolnicu - govori Lyliane brišući suze.
Nažalost, kada se novinarka vratila u bolnicu, ona je već bila prazna. Veselin Šljivančanin, JNA i četnici su ispraznili bolnicu. Mnogi pacijenti, osoblje i branitelji su završili na Ovčari. Među njima i Jean-Michel.
- Saznala sam tek kasnije što se sve zbilo. Kako se to odvilo. Prate me te priče. Noćna mora. Kad izgubite dijete, to je užasno. Ne možete se nikako oporaviti od toga. I to kad znate u kakvim uvjetima su ga ubili. Moj sin je u mome srcu, osjećam da je uz mene. I zauvijek će biti. Osjećam to, ne mogu sakriti. Njegov osmijeh je uvijek tu, u dubini moje duše - tiho niže ova tužna majka. Kaže kako su u Francuskoj svi čitali o Vukovaru i zgražali se. Ona je samo željela znati što joj je sa sinom.
'Neću odustati od Jean-Michela'
- Uvijek ću ga tražiti. Nisam se oporavila niti ću se oporaviti od njegova nestanka. Ne mogu mu ni svijeću na grobu zapaliti. To me ubija. Nadu da ću ga pronaći, ne da gubim, nego sam je nakon 30 godina izgubila. Iskreno, više ni ne vjerujem da ću ikad pronaći posmrtne ostatke svojega sina. Svaka godina koja prolazi sve je teža i teža. Pokušavam se uvjeriti u suprotno, ali teško. Jedno je sigurno, a to je da neću odustati dok sam živa. Nade nemam, ali tražit ću svojeg sina i borit ću se da se nađu svih nestali. Od završetka rata previše je pasivnosti u politici, ali zadnjih godina je ipak nešto bolje - s boli u glasu govori Lyliane.
Ona već osam godina živi u Hrvatskoj. Tu je uz drugog sina Paula i suborce njenoga sina koji su joj velika podrška i utjeha.
- Jean-Michel je htio ostati tu, u Hrvatskoj, živjeti u miru. Njega više nema, ali ja sam došla. Živim san svojeg sina. Nadam se da ću ga živjeti što dulje, sve dok me Onaj odozgo ne pozove k sebi. Ali ovdje ću umrijeti, u zemlji za koju je on dao svoj život. Želim biti blizu Jean-Michelu - priča Lyliane i dodaje kako je izgubila sina, ali je stekla obitelj.
- To su njegovi suborci. Oni su moji sinovi. Tako ih osjećam. Svi mi pomažu, tu su za mene. Oni su mi velika utjeha. Čini me radosnom kada vidim da toliko puno ljudi voli Jean-Michela. On je za mene uvijek bio francuski dječačić, ali za njih i Hrvatsku je on heroj - zaključuje tužna majka.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
