Kad su predizborne ankete pokazivale da politička platforma Možemo ulazi u Sabor s dva, pa tri, a potom možda i četiri zastupnika, ta je ekipa imala razloga za euforične parole. Istovremeno, ankete su bile i jasna poruka da glas za njih neće biti bačen u vjetar, da oni doista mogu do parlamenta, pa nije čudno da je konačan rezultat gotovo dvostruko snažniji od predizbornih procjena.
POGLEDAJTE VIDEO Rasplesani Možemo! slavi rezultate
No, je li rezultat ove političke skupine, koja se profilirala ponajprije kroz jak politički aktivizam u glavnome gradu i kritiku Milana Bandića, doista golemo iznenađenje? Može se reći da oni jesu najveće iznenađenje izbora, ali nikako da je njihov rezultat potpuno neočekivan.
Tomislav Tomašević, ekolog i aktivist, čovjek školovan na Cambridgeu, kao vijećnik u Skupštini grada Zagreba, jasniji je, glasniji i artikuliraniji od svih SDP-ovih skupštinara zajedno koji bi, da je političke logike, trebali biti najjača oporba svom bivšem članu Bandiću.
Kad je glavni grad pogođen užasnim potresom, Tomašević i njegova ekipa bili su vidljivi, prisutni, jasno pokazujući da dobro znaju što je stanarima razorenih domova najpotrebnije, da znaju što Bandić i Vlada koju on podržava loše rade.
Doduše, u finišu kampanje nakratko se činilo da je platforma uzdrmana manifestom Radničke fronte i porukama Tomaševićeve saveznice Katarine Peović. Ta je aktivistica i teoretičarka javno plasirala nekoliko žešćih antikapitalističkih poruka, pa je, poput Robin Hooda 21. stoljeća, poručivala da bi bilo dobro oteti novce prebogatima. Mnogi su u toj platformi zbog njezinih izjava lupali glavnom o zid, a neki i otvoreno rekli: Nije nam ona trebala...
Poruke koje su odašiljane s predizbornih skupova ove ekipe ponekad su djelovale anakrono, pa i utopistički, oni su govorili o borbi za prehrambenu samodostatnost i za ukidanje prekarnog rada, bilo je i prilično čudnih antipoduzetničkih poruka, čekala se još neka parola protiv buržoazije, ali znajući da se Katarina Peović i Radnička fronta drže postulata po kojemu nema antifašizma bez antikapitalizma, nije takav angažman trebao odveć čuditi.
Na kraju, sve to njima doista nije štetilo. Štoviše, čini se da im je pomoglo, da su tako zahvatili i biračko tijelo koje još reagira na crveni sentiment, a koje tu sklonost, bez obzira bila riječ o mlađoj angažiranoj generaciji ili onima koji su tek nostalgični prema nekim prošlim vremena, već dugo ne nalazi nigdje na lijevom političkom spektru.
Na kraju, ideologija doista nije presudna u uspjehu ove opcije, njihova najveća vrijednost jest njihov stvaran angažman, njihov aktivizam i njihova volja da djeluju u korist običnih ljudi i ne odustaju ni onda kada se izlažu Plenkovićevoj poruzi ili Bandićevu prijeziru.
Na takav angažman, na takvo uporno i marljivo djelovanje, već godinama nije spreman nitko u SDP-u ni oko njega, pa ne treba čuditi ako će lokalni izbori dodatno zapečatiti sudbinu jedne, nekoć velike stranke, a osnažiti Tomaševićevu platformu.