Hrvatski paradoks je da su ulaganja u poljoprivredu povećana, EU nam daje milijarde - a proizvodnja pada. Za razliku od Nizozemske koja mora nasipavati more da bi došla do zemlje i uspješna je izvoznica, kod nas prostranstva stoje prazna. Jedan od razloga je kao ružičasti slon u sobi. Svi ga vide, ali u svim analizama i javnim istupima ga nećete čuti. Dio naših ljudi jednostavno zlorabi poticaje, odnosno umjesto da završe u proizvodnji i jačoj konkurentnosti, oni završe u nečijem džepu. Primjeri lješnjaka koji su posađeni, ali ih nitko ne bere, lažnih tulipana, čupanja vinove loze kako bi se dobio novac, lažni nasadi smokvi i maslina, krški pašnjaci bez stoke, lažno ulaganje u dobrobiti svinja, klijentelizam pri dodjeli državne zemlje ili lažno povećavanje površina u sustavu samo su neki koji su otkriveni.