Suzana Rešetar, predsjednica udruge Sjena i majka djeteta s autizmom, osvrnula se na slučaj šestogodišnje djevojčice s autizmom po koju nitko nije došao u vrtić, a zatim ju je odbio 31 dom i svi udomitelji. Smještaj joj je pronađen tek nakon pritiska medija i psihologinje Valerije Kanđer, stručnjakinje s višedesetljetnim iskustvom u zagrebačkom centru za socijalnu skrb.
- Pokušavam se othrvati mislima o djevojčici s autizmom. Od ponedjeljka, od onoga trena kada sam pročitala status psihologice Zavoda za socijalnu skrb, taj njezin vapaj. Kada su mi psovke preplavile usne, a realnost situacije koja može biti i moja i tvoja okupirala misli i centrirala ravno u podsvijest o kojoj razmišljam ali se trudim ne razmišljati svaki dan. No, ona je tu. Sveprisutna i strašna. Ošine te u toj mjeri da ne znaš da li je gore usnuti ili ostati budan. Ako premoren iole od toga išta više možeš. Jutros me grozničavo preplavio broj poziva i poruka roditelja djece s autizmom. Jesi vidjela? Je li ovo moguće? Kako? Zašto? Vidjela sam. Moguće je. I dogodilo se i dogodit će se opet. Dogodilo se i ljetos, no nitko nije na glas progovorio - napisala je Rešetar i dodala:
Za ovaj slučaj sada zna cijela država jer je jedna hrabra psihologica istupila i javno zavapila da joj je šestogodišnja djevojčica s autizmom u sobi. Da je njezino radno vrijeme do 15.30. I da 36 ustanova odbija prihvatiti dijete u privremeni smještaj. I da nema kuda s njom. Jer ju šira obitelj ne želi, a malena nema adekvatnu roditeljsku skrb. Drugim riječima, dijete je u jednom danu ostala sama samcata na svijetu. Vidjela sam. Moguće je. Dogodilo se i dogodit će se to opet.
Nazvala i ministra
Rešetar je otkrila i da je neki dan nazvala ministra zadužena za resor socijalne politike ove države.
- Poslala mu i dvije poruke. One socijalne politike koja se u svim segmentima raspala, samo je naravno, najvećem naivcu to još nevjerojatno. Politike, koja se obvezala brinuti o najnemoćnijima i najslabijima u državi koja se ustavom opredijelila biti socijalna država. Zvala sam iz razloga jer upravo taj ‘smještaj’ ne funkcionira. I nisam zvala samo njega. Uporno zovem i one koji trebaju graditi, stvarati u lokalnoj samoupravi. Jer, nemojmo se više lagati, smještajnih jedinica za hitne, urgentne situacije nema. Nema ničega. A hitno i urgentno može biti sve; od disfunkcionalne obitelji do bolesti i privremene nemogućnosti brige roditelja o djetetu do onog najgoreg ishoda… Smrti roditelja ili skrbnika. I onda tu kreće ova famozna socijalna reforma koja je reformirala urede i kancelarije i podijelila ih na niz kockica, tako da je odgovornost lakše prebaciti, jer što duže traje loptanje, to osobe koje nisu direktno involvirane u to, izgube pažnju i interes, kaže Rešetar.
- Prije skoro jednog cijelog desetljeća Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom je pred Saborom RH, kao najvećim institucionalnim tijelom u ovoj državi, podnijela posebno izvješće o djeci i osobama s autizmom. Izvješće je porazno bilo tada. Sada je kriminalno. Jer ne da nitko nije mrdnuo prstom, nego je dok ga je ona podnosila, vjerojatno u većini koji su mogli i trebali pokrenuti inicijativu zavladala svojevrsna dosada. Deset godina poslije mi imamo priču gdje u urgentnoj situaciji, situaciji u kojoj šestogodišnja djevojčica mora izaći iz predškolske ustanove i po koju nitko nije došao, preuzima socijalna radnica i psihologica centra i koje traže hitno i privremeno smještanje a odgovor 37 ustanova je NE. NE. NE. Isti taj NE ja sam ljetos dobila kada sam tražila rehabilitaciju za svoje dijete, nastavlja Rešetar.
Za što vas plaćamo?
- I sada mi roditelji i skrbnici djece i odraslih osoba s autizmom s pravom možemo pitati sve odgovorne osobe, od vrha do dna, što vi dovraga radite? Za što vas imamo i za što vas točno plaćamo? Jeste li zaboravili kome ste se obvezali služiti? Je li vas plaćamo za to da niste sposobni osigurati ranu dijagnostiku? Za to da niste sposobni osigurati ranu intervenciju? Za to da roditelji nemaju kuda sa predškolskom djecom? Da im lutrija treba za osnovnoškolsko obrazovanje a još veća za srednjoškolsko? Da djeca i osobe s autizmom nemaju rehabilitaciju i habilitaciju? Da ne postoje poludnevni i dnevni boravci? Da ste ih otpisali Zakonom o osobnoj asistenciji i pravo na istoga ako im je roditelj ili član obitelji njegovatelj? Što kada taj njegovatelj doživi privremenu nesposobnost za brigu oko djeteta / njegovana člana? Kako ćete mu točno omogućiti bolovanje i gdje, gdje ćete s tim djetetom ili odraslom osobom? U kakvoj su poziciji odrasle osobe s autizmom kada za najmanje nemate rješenja?Misli li itko u udobnosti svojih fotelja o tome da naša djeca rastu a samim time mi starimo? Kako se uopće možete pogledati u ogledalo i kako vlastitoj djeci možete pogledati u oči? Pitam na glas. Kao mama. Što ste točno napravili za dijete poput moga Ivana, dječaka s autizmom, a da mu pri tome niste zgazili zajamčena ljudska prava i dostojanstvo na svakom koraku? Svaki dan, cijeli dan. Osim kolosalnog zločina na ne odveć više malom autističnom populacijom. Neopisivog zločina koji se nad njom provodi i koji nitko ne želi priznati. Odgovor čekam i znajte da neću šutjeti. A znam i da u tome nisam usamljena, zaključuje Rešetar.