Bilo mi ga je žao, a najgore mi je bilo što nema nikoga, pa ni svoje ime, kazao nam je Luka (9) iz 3. A razreda Osnovne škole Krune Krstića u zadarskoj četvrti Arbanasi.
Sažaljenje dječaka nad sudbinom “kišnog čovjeka” Perice Matasa, odnosno Sajida Kešića, koji je pronašao svoj identitet i obitelj zahvaljujući običnim ljudima, bila je pokretačka sila kojoj se odazvao cijeli razred te su sakupili pomoć.
- Čitao sam o njemu u novinama i htio sam mu poslati ono što mu treba i novac da kupi ono što nismo poslali. Pitao sam mamu, a ona je rekla da može. Nakon toga pitao sam učiteljicu i ona je rekla da može pa je sve prenijela roditeljima druge djece, a onda sam sve ispričao razredu. Rekao sam im da taj čovjek već 36 godina nema ni ime ni datum rođenja i da je to jako tužno i pitao sam ih žele li pomoći, a svi su rekli da žele - rekao nam je Luka.
U razred su počele stizati čarape, rublje, Sajidovo omiljeno piće i novčani iznosi koje su roditelji i djeca izdvajali iz svojeg budžeta za čovjeka kojeg je zadesila nesreća i zaboravio sustav. Djeca su presretna što makar simbolično mogu pomoći neznancu, a samima im je vrlo bitna poruka da, kad nešto žele, mogu i ostvariti, i to uz podršku roditelja i učitelja, koji razumiju pozitivne inicijative. Akcija traje od početka ove školske godine.
- Luka je sam opisao kako se osjeća zbog sudbine tog čovjeka i cijeli se razred odazvao.
On je topao i osjećajan dječak, a takav nam je cijeli razred. Učenici su jako dobri i velikog srca te rado pomažu drugima. Pokretanje inicijative je jako pohvalno i za odrasle, a kamoli za dijete. On i inače ima dosta ideja, a roditelji ga podržavaju u njihovom ostvarivanju - kazala nam je razrednica 3. A, učiteljica Marija Šimunić.
Za Luku su nam kazali da je dječak iz velike obitelji, pa mu je zato strašno i nepojmljivo da bi netko mogao biti sam na svijetu. Bilo mu je nevjerojatno i da bi netko mogao živjeti bez imena i prezimena, a na humanitarno djelovanje navikao se još u vrtićkoj dobi jer zadarski vrtići redovito sakupljaju humanitarnu pomoć za djecu Vukovara. No i prije toga Luka nikad nije imao problema ni s dijeljenjem svojih igračaka.
- Nadam se da će biti još ovakvih akcija i da još nekome možemo pomoći - dodao je Lukin prijatelj Ivan, koji je za “kišnog čovjeka” donio i bocu kole. Lukina majka nam je rekla kako je Luka nije mogao vjerovati da policija nije tražila Pericu u bolnicama.
- Eto to je njegova dječja logika da se čovjeka koji tako nestane najprije traži po bolnicama, što se u konačnici pokazalo istinitim – priča majka Manuela.