Počeo je s time da informacije o gomilanju ruskih snaga na granici nisu točne, optužio "jastrebove" oko Joea Bidena da stoje iza ukrajinske krize, zajedno s Europskom unijom koja je navodno "potaknula puč u Kijevu 2014. godine", te naglasio da u američkoj vanjskoj politici vidi "nekonzistentnost i opasno ponašanje".
I onda Ukrajinu, zemlju okruženu ruskim snagama, nazvao "jednom od najkorumpiranijih zemalja u svijetu".
Kad je krenula ruska invazija, izjavio je kako "ne možemo ne osuditi napad", kao da je postojala druga opcija, dodajući da je "Hrvatska tu" u slučaju da se napad proširi na baltičke države, ali da hrvatske snage "ne idu dalje od Mađarske".
A jučer, Zoran Milanović naglasio je kako "treba biti zabrinut i kad Ukrajina prijeti nuklearnim oružjem", premda ga ona više nema, inzistirao na tome da Rusija "nema više od 40 tisuća vojnika", te na koncu čak i kritizirao Ukrajinu da "nije pružila pravi vojni otpor".
Osuda Vladimira Putina i Rusije, u sva tri navrata kad je Milanović komentirao krizu u Ukrajini, upadljivo je izostala.
Zoran Milanović zapravo govori ono što bi Vladimir Putin želio čuti.
Ruska vizura
Amerika i EU su zakuhali krizu, Ukrajina je korumpirana i nesposobna se braniti, podaci o ruskim snagama su lažirani ili pretjerani, a rusko zveckanje nuklearnim oružjem relativizira lažnom tvrdnjom o ukrajinskom nuklearnom naoružanju. Koji bi, da ga Ukrajina doista ima, sigurno odvratile Putina od napada.
Tako govori hrvatski predsjednik, postojano na tragu proruske politike.
I na te njegove izjave nema reakcija hrvatske politike, naročito s liberalne ljevice. Koja bi, u to nema nikakve sumnje, izvukla najteži retorički arsenal da je sve ovo izgovorila Kolinda Grabar Kitarović.
Možda će netko reći da Milanović ponovno udara kontru Andreju Plenkoviću koji ukrajinsku krizu naglašeno koristi za zataškavanje korupcije i skretanja pozornosti s krize Vlade. Ali Milanović je u istom dahu branio premijera i njegove ministre od DORH-a.
"Jedino Putin i Milanović"
Ovdje se radi o konstantnoj proruskoj politici koju je Milanović već demonstrirao bliskošću s Miloradom Dodikom, koji se pohvalio da ga "jedino Putin i Milanović razumiju", a ta politika se očitovala i kroz Milanovićev odnos prema Europskoj uniji i NATO savezu, kroz koketiranje sa suverenistima i nacionalistima, kao i bliskost s antisistemskim političkim snagama, pa i antivakserima.
Milanović je prije nekoliko dana, osuđujući Bidena i njegove "jastrebove", spomenuo "ziherašku i mirnu politiku" Donalda Trumpa prema Putinu. Sada je on balkanski Trump. I to ne samo u odnosu prema Putinu čije ime - zanimljivo - uporno izbjegava spomenuti.
No ovdje, u konkretnom slučaju agresije na Ukrajinu, kad je cijeli svijet u šoku i nastoji pomoći žrtvi agresije, izbjeglicama i ljudima pod granatama, Milanović demonstrira još jednu njemu toliko karakterističnu osobinu. Ponovno je kritičniji prema žrtvi, nego prema zločincu.
Ponovno pokazuje veće razumijevanje, možda i strahopoštovanje, prema nasilniku, agresoru, despotu, nego prema njegovim žrtvama.
Razumijevanje prema zločincima
To je već demonstrirao u svojim komentarima o nasilju nad ženama, o policijskom nasilju nad migrantima, ali još više kroz izjave o genocidu u Srebrenici i ubojstvu Aleksandre Zec, kao i kroz poruke o tome da "ima poštovanje" prema samoubojstvu Slobodana Praljka i razumijevanje prema sudbini ratnog zločinca Mihajla Hrastova, kao i prema osuđenom generalu Milivoju Petkoviću.
Milanović je u puno navrata nastupio kao "bully", prema političarkama, novinarima, kritičarima, prema slabijima od sebe, a sada iskazuje i privrženost nasilnicima kao što je Putin. Ili makar pokazuje veću kritičnost prema Ukrajini, koja je navodno sama kriva što se ne može obraniti od granata, zrakoplova, termobaričkih bombi, tenkova i općeg razaranja.
"Razine pakla"
Čak i kad je komentirao ukrajinske izbjeglice, Milanović je govorio o "moralnoj spremnosti na njihov prihvat", a onda krenuo u nevjerojatne usporedbe s izbjeglicama iz Sirije. "Oni su doduše tada već dolazili iz totalnoga pakla rata, Ukrajinci za sada ipak ne".
Očito, predsjednik je tu da gradira razine "pakla rata", kao da to ima neke veze s pomoći ljudima koji bježe od rata.
Zoran Milanović je popustio i izjavio kako "ne može ne osuditi napad", ali je neusporedivo više entuzijazma pokazao prema kritici Ukrajine, Amerike, Europske unije. I to u situaciji kad se Zapad prvi puta nakon dugo vremena ujedinjuje, angažira i solidarizira oko Putinove agresije.
Relativiziranje krivnje
Nema sumnje da bi Vladimir Putin to isto rekao: da su Ukrajina, SAD, EU i NATO savez krivi za ovo što se sada događa u Ukrajini.
I može predsjednik države udarati kontru Plenkoviću i kritizirati ga zbog pretjeranog afektiranja oko Ukrajine, čime skreće pažnju s vlastitih političkih problema, ali nije morao - niti trebao - otići u Putinov tabor.
Proputinovske snage u Hrvatskoj ostale su bez riječi nakon ruske invazije, ali Milanović će im svojim izjavama dati ohrabrenje i smjer u kojem trebaju ići.
Relativiziranje ruske krivnje, izjednačavanje agresora i žrtve, optuživanje žrtve da se ne može braniti, umjesto osude agresora koji brutalno napada, pokazuje Milanovića, ali i Hrvatsku, u nimalo laskavom, pa čak i u sramotnom svjetlu.
Zoran Milanović može na druženju sa svojim pajdašima davati svakakve komentare, ali kad ovakve komentare daje kao predsjednik države, onda oblikuje i vanjsku politiku, pa i imidž te države.
Samo su najgori diktatori odbili osuditi invaziju Rusije na Ukrajinu, dok se Milanović našao među onima koji su bili kritičniji prema žrtvi, nego prema agresoru.
A to je teška sramota.