Predsjednik Republike Zoran Milanović u Klovićevim dvorima prisustvovao je na predstavljanju zbornika radova "Sinj i Hrvatsko proljeće" prigodom obilježavanja 50. godina Hrvatskog proljeća.

POGLEDAJTE VIDEO Predstavljanje radova 'Sinj i Hrvatsko proljeće'

- Meni je otac iz Sinja i, koliko god da sam iz Zagreba, toliko je taj mali Sinj u meni uvijek izazivao jednu posebnu emociju, nisam ni sam bio svjestan kakvu, kako pozitivnu - rekao je Milanović i pozdravio svog profesora povijesti Franu Librenjaka koji mu je predavao u gimnaziji.

- Ako je u mom životu bilo nekoliko dobrih ljudi, koji su na mene formativno utjecali, osim mojih roditelja, nekoliko trenera i profesora, jedan od njih je svakako i on - poručio je podsjetivši se na srednjoškolske dane. 

- Predavao je tu povijest na jedan ležeran način, nije očekivao da štrebamo, znao je biti podupiratelj, ironičan, drzak, nije bio pravi Sinjanin, više onaj gradski tip - dodao je. 

Hrvatsko proljeće 1971. godine bila je sinjska aristokracija, istaknuo je Milanović. 

- Djeca težaka su se školovala kako njihovi preci nisu mogli, završili su gimnaziju, nakon toga Sveučilište u Zagrebu, i krenuli su punim plućima i srcem u život. Taj život je kompliciran, zeznut, nepredvidiv. Hrvatski narod se u toj državi, koja je za nas bila premosnica, to je Jugoslavija, do realizacije konačnog cilja, a to je hrvatska neovisnost, svoj na svome prolazio kroz težak i kompliciran put - istaknuo je Milanović dodavši kako je 1971. godina bila hrvatski krik. 

- Tako ja to doživljavam, o našoj kući se o tome uvijek pričalo, i moj otac je radio za Miku Tripala 67./68. godine, nakon čega je Mika otišao u Beograd, kao pokušaj da se napravi više reda u toj državi. Svi ovi protagonisti o kojima tu slušamo bili su umjereni ljudi, neki malo emotivniji, koleričniji, ali nitko od njih nije bio hejter, nitko od njih nije pozivao na mržnju, na nacionalnu netrpeljivost - poručio je predsjednik naglasivši kako su svi ti ljudi pokušavali bolje. 

- Prije svih Miko Tripalo, Veselica. Neki među njima su platili groznu cijenu, najviše je to platio Marko Veselica, nezamislivu cijenu, čovjek je proveo više od desetljeća u zatvoru, drugima se život promijenio, potucali su se, ne svojom krivnjom, borili se za svoje obitelji, za kruh i na kraju isplivali i skoro svi oni su doživjeli Hrvatsku kao neovisnu, državu identiteta, ponosa, državu svijesti gdje pripadamo, i koliko je malena, jer malena jest, i koliko je velika u isto vrijeme - rekao je Milanović.

Danas je Hrvatska u EU i NATO-u, istaknuo je dodavši kako on na to gleda kao na samo još jednu etapu na hrvatskom putu. 

- Nešto iz čega pošteno, poslovno pošteno, trebamo za sebe izvući najveću korist. Mi smo mali narod, odnosno mala država, mala nacija, u Hrvatskoj nas živi četiri milijuna i neće nas nikad živjeti 20 milijuna, Hrvata, građana Hrvatske, neće ni sedam. Između četiri i pet milijuna je mala razlika, Norvežana, Finaca, Danaca ima četiri, pet, pet i pol milijuna, to je ljudstvo s kojim se da napraviti čuda, u prostoru koji je mali, rijetko naseljen, koji ima sjajne resurse, ali svi ti resursi su ništa ako ga ne naseljavaju žilavi, pametni i ambiciozni ljudi - naglasio je dodavši kako ambicije Sinjankama i Sinjanima nikad nije nedostajalo.

- Gledam s čuđenjem desetljećima unatrag generaciju svog oca, čiji roditelji su bili pismeni, čitali su novine i to je sve, imali dva ili šest razreda osnovne škole. Ali imali su intelektualnu znatiželju. Moj ćaća je odrastao u kući u kojoj nije bilo nijedne knjige i tako većina njih - istaknuo je Milanović dodavši kako su ipak svi završili fakultete. 

- Tada na jedinom pravu Sveučilištu u Hrvatskoj, zagrebačkom, nastavili se školovati, išli u Pariz, kao moj ćaća, Lyon, kao Veselica, vraćali se natrag u Zagreb, podizali djecu i čekali neko bolje sutra koje smo mi, njihovi sinovi i kćeri, dočekali - rekao je i dodao kako mu je drago da je danas tu. 

- I da nemam vremena, našao bih ga. Ovo nije pitanje rasporeda - zaključio je.

Miro Laco, kao izaslanik Jelene Pavičić Vukičević, gradonačlenice Zagreba, istaknuo je kako Sinj može biti ponosan na brojne sinove cetinskog kraja, koji su, kako je rekao, znali prepoznati trenutak i priključiti se glavnim pokretima, koji su stremili neovisnoj i samostalnoj Hrvatskoj.