Knjiga 'Osam dana u svibnju/Uspon i pad NDH i rađanje nove Jugoslavije' nije klasična povijesna studija. Iz knjige doznajemo kako je Miroslav Krleža kraj rata dočekao bez ijednog zuba, “lice mu izgleda kao maska fauna”. Autori otkrivaju koji je čuveni hrvatski kardinal Leposavi Beli Kangrga dao poduku iz katoličkog katekizma kako bi postala katolkinja te spasila život, karijeru i muža, kako je teta Pepica prodala obiteljsko srebro, escajg, kako bi prehranila obitelj. Hrvatski narod provodi natječaj protiv psovki, a cigarete postaju najtraženija valuta. U “Osam dana...” otkriva se tko je bila tajanstvena ljubavnica kod koje je Pavelić, nekoliko dana prije bijega, bio u dugom “galantnom posjetu”. Pavelić - koji je uz ženu imao čak dvije ljubavnice! - Hitleru se, čitamo u knjizi, hvalio da poznaje Tita! Što je rekao njemačkom vođi? Je li bio fasciniran ili ga je omalovažavao? Nije manje ekskluzivna ni priča o tome kako je Josip Broz nakon bijega iz Drvara bio na nišanu jednog četnika - koji je pucnjem mogao promijeniti tijek povijesti...
Rat se bliži kraju i “veselje se širi na sve strane”, doduše kako za koga. Za one na vrhu nešto manje nego za one pri dnu. Mladi i perspektivni oficir iz moslavačkog štaba X. zagrebačkog korpusa u veljači 1945. putuje preko Mađarske u Beograd gdje je imenovan na mjesto načelnika Kadrovskog odsjeka Personalnog odjeljenja Ministarstva narodne obrane. Putovanje traje dva dana. Njegovo ime je Franjo Tuđman. Usput u Beograd prati tri drugarice u visokoj trudnoći jer veselje se širilo na sve strane mnogo ranije - drugaricu generala Ivana Šibla, drugaricu generala Zlatka Rukavine i Daneta Livade.
Mladi i perspektivni major, budući hrvatski predsjednik, nekoliko mjeseci prije toga u štabu X. zagrebačkog korpusa dobio je novu sekretaricu, mladu skojevku, kćer stolara iz Zagorja. Njeno ime je Ankica Žuber, a uskoro će se prezivati Tuđman. Kako se rat bliži kraju, zrakom, osim metaka i topovskih granata, frcaju i Amorove strelice. I to, kako se čini, u jakim rafalima. Tamo gdje je rat prestao čini se da frcaju još i više pa će tako mladi major Franjo Tuđman zabilježiti neobične dojmove koje stekao u Beogradu.
“Kad sam kao ‘junac’ došao u tek oslobođeni Beograd (u veljači 1945.) imao sam što vidjeti: mlade partizanke (a i cure koje nisu bile u uniformi) navalile su na mlade oficire da je bila milina. U Beogradu je to, uostalom, tradicija. Ja sam, međutim, za razliku od drugih Hrvata koji su se odmah ‘svjesno’ oženili domaćim Srpkinjama, otišao po svoju Ankicu u Zagreb i doveo je u Beograd! I to je, eto, razlika između mene i drugih”, pričat će Franjo Tuđman, sad već kao predsjednik Hrvatske, svom biografu Darku Hudelistu.
I Ankica i Franjo uskoro će se vjenčati u Beogradu. Prema nekima, vjenčali su se na prvom masovnom partizanskom vjenčanju 25. svibnja, koji će uskoro postati Titov rođendan i službeni praznik Dan mladosti. Ali Tuđman će te glasine otkloniti tvrdeći da su se on i Ankica vjenčali individualno.
Jesu li lijepe Beograđanke stvarno navaljivale na mlade partizanske oficire ili su jednostavno kraj rata i proljeće učinili svoje, nikad nećemo moći pouzdano razlučiti.
Vjerojatno je tu bilo i jednog i drugog i trećeg.
Materijalni razlozi sigurno nisu bili presudni. Kako svjedoči Titov glavni diplomat Vladimir Velebit, koji je tad bio čovjek broj dva u Ministarstvu vanjskih poslova, odnosno zamjenik ministru Ivanu Šubašiću, oni su nakon četiri godine dijeljenja svega i zajedničkog kazana potpuno izgubili osjećaj za plaću, vrijednost novca i slične tričarije. Pa je tako nakon što je dobio prvu plaću u Ministarstvu vanjskih poslova odlučio izvesti djevojku na večere. Njegova “visoka” diplomatska plaća bila je jedva dovoljna za skromnu večeru. Vjerojatno se plaćajući konobaru osjećao jednako jadno kao 1941., kad se kao konjanički oficir spremao za juriš na njemačke tenkove oštreći sablju. Nije nedostajalo bizarnosti u prvim danima po ratu. Legendarni konobar Žika u luksuznome Majesticu, svjedoči šef saniteta Gojko Nikoliš, elegantno je posluživao goste nikad ne skidajući bijele rukavice. Iako je na meniju uglavnom bio suhi grah bez ičega. I dok Vladimir Velebit suhi grah plaća suhim zlatom, Franjo Tuđman nema problema s plaćom. Ona je, iako je niži po činu, prema poziciji u ministarstvu generalska. Pa će tako netom poslije rata Franjo Tuđman u Zagrebu od plaće kupiti vrijednu sliku od koje se neće rastajati ni kad će mu, tad disidentu, nuditi pravo bogatstvo za nju.
Istovremeno, u Splitu u redakciji Iskre radi skojevac Budimir Lončar, s Mikom Tripalom i Jurom Kaštelanom te tipom koji se stalno razmeće tvrdnjom kako ga “drug Marko (Ranković) ima u svom tefteru”. Zato su mu dali nadimak “Hvalisavac”. Ime mu je Veljko Kadijević.
Kad se kuglica na ruletu ponovno zavrti, i on i Lončar naći će se u novim ulogama, kao i mladi potpukovnik Franjo.
Josip Broz u to je vrijeme tek tražio ženu. Već godinu dana bio je sam. Jako ga je pogodila smrt Davorjanke Paunović. Pokopao ju je u dvorištu rezidencije, da mu bude blizu. Njegovi najbliži suradnici vidjeli su da je utučen, ali nisu znali zašto. Nedugo nakon Davorjanke smrti pozvao je Hertu da mu se vrati. Ali ona se više nije htjela vratiti.
“Herta samo jednom kleči pred muškarcem”, napisala mu je.
Njegova je samoća postala i politički problem. Postao je državnik, a bio neoženjen, što je u toj dobi i na toj poziciji neprikladno, zato što službeno nije bio udovac. Pomalo je namigivao opernoj divi, slavnoj pjevačici Metropolitana, Zinki Kunc, ali ona je bila udana za njegova generala, a Maršal je nije fascinirao. Našao se u neobičnom problemu - kako naći ženu? Rješenje će naći tek za sedam godina, kad se u njegovu uredu nađe drugarica Jovanka...