Ako su dugine zastave na Trgu kralja Tomislava u Zagrebu trebale simbolizirati borbu protiv homofobije, njihovo nasilno skidanje potvrdilo je važnost borbe protiv homofobije. 

A činjenica da te zastave nisu odmah vraćene na jarbole sugerira da je ta borba izgubljena.

"Ako želite živjeti pe*erski život idite u Njemačku. LGBT osobama nije mjesto u Hrvatskoj", vikala je žena koja je jučer obilazila jarbole i nasilno uklanjala zastave postavljene povodom Međunarodnog dana borbe protiv homofobije, dok ju je (samo) jedan muškarac u tome pokušao spriječiti.

I možda je taj dan borbe protiv homofobije došao i prošao, ali jučerašnji incident potvrdio je da je ta homofobija duboko ukorijenjena u našem društvu.

Nije usamljena

Ne radi se ovdje samo o jednoj osobi koja je nasilno skidala zastave, a time zapravo udarala na sve LGBT osobe u Hrvatskoj, već i se radi o svim onim komentatorima, građanima i desničarskim medijima koji su joj u tome dali podršku ili opravdavali njezino ponašanje.

Proglašavali su to, naravno, pravedničkim revoltom zbog odluke Tomislava Tomaševića i zagrebačke gradske uprave da ne izlože zastave Hoda za život. Jer, oni koji se bore protiv pobačaja i za pravo da odlučuju o tuđim tijelima i tuđim životima, misle da imaju pravo odlučivati i o životima LGBT zajednice u Hrvatskoj.

Pa onda svatko tko je drugačiji može svoj "pe*erski život" nastaviti u Njemačkoj. Kao što je to, zanimljivo Andrej Plenković nedavno poručio i Daliji Orešković, i kao što HDZ-ovi i desničarski političari poručuju svim neistomišljenicima, kritičarima, protivnicima i suparnicima.

Udarili na gejeve

Mrziteljica gejeva jučer je nasilno udarila na zastave onako kako bi vjerojatno i mnogi njezini sljedbenici rado udarili na LGBTQ osobe, kao što bi isto tako udarili i na sve žene koje žele raspolagati svojim tijelom i donositi odluku o svom životu.

Bila je to demonstracija homofobije kakvoj svjedočimo i na raznim karnevalima na kojima se spaljuju lutke gejeva, kao i u napadima na Povorku ponosa, na udruge i pojedince koji pripadaju toj zajednici. Koja, treba li to uopće više naglašavati, ne nameće svoju "woke ideologiju" drugima, onako kako klerikalni fundamentalisti svoje stavove nastoje ugurati u grlo čitavom društvu, već samo traži vlastitu slobodu i dostojanstvo kao ravnopravnih članova društva.

I traže zaštitu upravo od osoba kakva je žena koja je skidala dugine zastave u Zagrebu.

Agresija na nepoznato

Nitko od te nasilnice nije tražio ništa drugo osim da poštuje tuđi život i slobodu, kao što se poštuje njezina sloboda da slijedi vlastiti svjetonazor, ali ona je svejedno izvršila agresiju na ono što ne može podnijeti, razumjeti, prihvatiti, probaviti.

I u tome, nažalost, nije ostala usamljena.

Hod za život nije obična manifestacija vjerskih sloboda i životnog svjetonazora, već i napad na privatnost i slobodu pojedinca, kao i želja da se čitavo društvo pokori i oblikuje u skladu s njihovim ideološkim mjerilima. Lideri i promotori takvog pokreta žele nametati svoja pravila, upravljati tuđim sudbinama i raspolagati tuđim tijelima.

Baš kao što to čine i klečavci po hrvatskim trgovima.

Tolerancija protiv mržnje

S druge strane, Povorka ponosa, dugine zastave i borba protiv homofobije ne traži od društva ništa osim prihvaćanja, tolerancije i poštivanja slobode pojedinca. A jučerašnji napad na zastave na Tomislavcu iznova potvrđuje koliko su takvi zahtjevi opravdani.

Klerikalna i konzervativna desnica odavno je demonstrirala svoju nesnošljivost, mržnju, pa i agresiju prema svima koji se ne uklapaju u njezin svjetonazorski i ideološki kalup: od nacionalnih i seksualnih manjina, preko stranaca, migranata i ljudi druge vjere i boje kože, pa sve do liberala, ljevičara, ateista, vjernika koji ne podržavaju njihov fundamentalizam, uključujući čak i pokojnog papu Franju, aktualnog pape Lava ili "crvenog biskupa" Mate Uzinića.

Koliko god se pritom pozivali na demokraciju kao pokriće za slobodno izražavanje stavova, pa čak i nezadovoljstva, toliko preziru demokraciju kao društveno uređenje koje garantira slobodu svakom članu tog društva.

Nesigurna i ustrašena

Radikalna, klerikalna i konzervativna desnica time otkriva koliko je dubinski nesigurna u privlačnost i uvjerljivost vlastitih stavova, koliko je ukočena i ustrašena, koliko je nesposobna živjeti u normalnom demokratskom okruženju, da poseže za fizičkim obračunima s drugima i drugačijima. 

Nesigurnost uvijek vodi u agresiju.

I kad se uzmu u obzir fizički napadi na strance, pozivi s naslovnice desničarskih pamfleta da se ljevičarski političari "objese", huškanje protiv manjina, kao i nasilno skidanje duginih zastava s jednog od najvećih zagrebačkih trgova, postaje posve jasno da se hrvatsko društvo postojano razara, zagađuje, truje i neminovno dijeli.